back to top
18.3 C
Konjic
19 Maja, 2024

Blog:O Beskraju i Prašini iz Konjica, mog (njenog)

Dugo ostah u Prašini. U Beskraju. Zbog jedne rečenice. Zbog jednog imena. I vremena.

Onog prošlog.

Onog koje je sada.

A ponajviše zbog vremena koje tek treba da dođe.

O mnogim ljudima, događajima i gradu iz Vesnine knjige “Bilješke iz Konjica, mog” koja je sinoć promovisana na sceni Društvenog doma u Konjicu, ne bih mogao, niti bih znao pisati. Ja sam dijete nekih drugih ljudi i drugih događaja. Nekih drugih dolazaka. Podstanarstava. Kupanja na Neretvi. Komšiluka. Poznanstava…

Tog istog grada.

Vesninog.

Mog.

Tvog.

Utočišta.

blog:o beskraju i prašini iz konjica, mog (njenog)

Bilo da si rođen u konjičkoj bolnici ili su te okolnosti (vesele ili tumorne) dovela tu da, pod budnim okom Prenja postaneš Prašina koju će hladan povjetarac s Neretve otpuhati u Beskraj.

Tvoju kamenu ploču (s imenom koje će biti zaboravljeno!) naći će neki ljudi iz budućnosti i činiti “s njom što žele” jer će biti puno takvih kamenih ploča iz našeg vakta koje “neće imati bogznakakvu kulturno-istorijsku vrijednost”. Kao u pripovijednaju Rasima ef. Gaševića o rimskom vojniku koji je u dolini Neretve  pao u slavu Rimskog Carstva a što Vesni posluži k’o šlagvort za “nagrade na filmskim festivalima, pozorišne predstave, Kablovsku televiziju i doprinos kulturnom identitetu grada”.

“Jednog dana, kada nestane svih nas koji smo živjeli to doba, neki novi klinci, okrenuti virtualnoj stvarnosti i digitaliziranoj prošlosti, neće znati ime Seada Đikića. Možda će, ako ikada ukucaju to ime (Google op.a), znati da je radio u pravosuđu. To je unijeto u bazu podataka. “ (Vesna Begtašević, Bilješke iz Konjica, mog, 2024.)

 I da, dođoh do “iste ljubavi što nas spaja”. Što pravim ovoliki uvod ni sam ne znam! Htio sam samo reći nekoliko riječi o konjičkom pozorištu, Seji Đikiću, Vesni i Dini Begtašević, diplomama, priznanjima, nagradama s njihovim imenima koje sam s Čarlijem (Emir Gačanin) iznosio iz memljivih ostava, kotlovnice Društvenog doma te ih čistio i sklapao tamo nekad početkom 2000-tih!

(Sreća je pa su ta priznanja usred ratne destrukcije sklonjena sa zidova u podrumske prostorije. Nesreća je da su ta priznanja morala biti sklonjena.)

Jesam li tada bio “neki novi klinac” o kojem Vesna govori? Ne znam. Vjerovatno. Kao što su sve “neki novi klinci” organizatori netom završenog 22. Festivala srednjoškolskog dramskog stvaralaštva u AP “Neretva” za nas, koji smo organizovali prvi FSDS BiH prije 22 godine. Kao “neki novi klinci” jel’. Koji to možda i nismo? Nisam siguran. Ali, ako smo negdje i pogriješili, možda jednog dana, u bespućima budućnosti, ako ne sami,  neko drugi ispravi te pogreške. Nadati se.

Ove rečenice ostavljam na internetu. Za dušu našoj Vesni (ali i onim Vesnama koje su među nama ili tek treba da se rode). Digitalnom svijetu u amanet, bilješku (moju) o Seji Đikiću.

Puna torba opreme. Školska. Knjige se ne nose taj dan (Sam punjač je težak. A tek kamera – jedva stane u ruksak!). Sve što je snimljeno treba odnijeti kod Seje Đikića. Da se montira.

Opremu koju sam kod tadašnjeg direktora Srednje škole Konjic, Zahida Borća zadužio s ciljem da se osnuje Filmska sekcija, prijatelji i ja koristili smo najviše za kojekakva snimanja koja su balansirala između inspirativne Top Liste Nadrealista i onog što se danas zove reality ili kako već. Naše eksperimentisanje s kamerom postalo je ozbiljnije kada nas je “pod svoje” uzeo Zoran Krezić – Čaja. Od njega sam naučio šta je švenk, kadar, koliko zum može biti problematičan itd. itd.

blog:o beskraju i prašini iz konjica, mog (njenog)

Kod “maestralnog Seje Đikića”, kako je Čaja znao govoriti spominjući njegov raskošni talenat sam se najavio da “složimo” film. Jednominutni. Te godine (2004. ako se ne varam) Čaja, profesor Džundo i Dženo Kovačić su nas trojicu srednjoškolaca vodili na Hrvatsku reviju jednominutnog filma u Požegu, gdje su oni već godinama bili rado viđeni gosti. Sa Sejom sam se našao u njegovom stanu. U sobi s računarom, na koji je ranije prebacio naš sirovi materijal s VHS-a. Pola dana sam mu ukrao! Više iz zadovoljstva što se družim sa “čovjekom sa diplomama iz pozorišta” nego iz želje da filmsku kreaciju učinim kvalitetnom.

Ne znam prepričati taj susret i razgovor o filmu i pozorištu.

Sjećam se da mi je sutradan, kada sam došao da finaliziramo započeto rekao da se “poigrao s materijalom” i da nije siguran “hoću li prepoznati svoj film”. Kao da je i bilo bitno! Osjećao sam se važnim. Na odjavnoj špici pored mog imena piše i Sead Đikić!

Kako je vrijeme odmicalo, životi odvodili na različite strane a mozak pohranjivao neke bitnije (?) datoteke, ime jednominutnog filma sam zaboravio. Niti znam gdje, ko i da li čuva primjerak tog filma. I znam da će me sada proganjati.

(Bože je li se Dino sjetio imena rimskog vojnika iz Vesnine priče Prašina u beskraju? Koliko dugo ga je proganjalo? Mora li se baš ovoliko intenzivno misliti o imenu? Ili detaljima? A da Sejo nije njemu dao kopiju filma? Ma nije, šta će to Dini… Ne znam…)

Seju sam u to doba (doba iz mog Konjica je li) sreo još nekoliko puta u Narodnom univerzitetu ili kako običavamo reći – Društvenom domu.

Snimao nas je na tim počecima Festivala srednjoškolskog dramskog stvaralaštva BiH.

Kako smo se samo mučili da kažemo nešto ozbiljno i smisleno! Mi srednjoškolci iz konjičkog amaterskog pozorišta. Pred objektivom Seje Đikića! Imam osjećaj da bismo lakše dali izjavu CNN-u o odrastanju pod granatam nego bez drhtavog glasa Seji odgovoriti na pitanje “šta nama znači pozorište?” (“A šta ako se kaže nešto pogrešno!?”).

Došao je na premijeru moje prve autorske predstave “Moj život u koferu”.

Opet, ne bih znao prepričati taj susret i razgovor o mojim “ranim radovima”.

Znam da sam bio zahvalan na svemu što me podučio govoreći te noći o pozorišnoj režiji.

Poslije smo se rijetko sretali. Pozorišnim i filmskim povodom nikad više poslije tih nekoliko godina s početka novog milenija. Sudbine, putevi, životi, prašine… beskraji… šta li…  Na moju sreću, nismo se sretali ni u pravosudnim objektima gdje je radio.

Jednog dana sam samo pročitao da je preminuo… Riječi nisam napisao ili rekao o toj smrti. Kao što nisam ništa napisao ili rekao kada je dvije godine poslije preminula Cica Ostojić…  Ali to je neka druga priča. A opet ista. O magijskim doticanjima i vječnom životu na pozorišnoj sceni. U najljepšem beskraju gdje je i Vesna.

Ne čitam šta je prethodno napisano… onako, papir je samo postajao ispunjeniji… Vidim niz rečenica koje će “neki novi klinci” skrolati (ili neće baš svi?) ali osjetih potrebu da kažem nekoliko riječi (za interneta!) o Seadu Đikiću koji je vrlo kratko i zarazno “nekog novog klinca” podučavao filmu i pozorištu.

blog:o beskraju i prašini iz konjica, mog (njenog)

“Ne pišem ovo da bih kukala i žalila što se za ime Seadovo, pa i imena svih nas koji smo se upinjali da nešto stvorimo i kreiramo u gradu kojem pripadamo, jednog dana neće znati, već da sebi i drugima, ponovim ono što nam je, u dubini duše, već odavno jasno: mi smo samo prašina u kosmičkom beskraju”, (Vesna Begtašević – Bilješke iz Konjica, mog, 2024.)

Ajdin Tinjak, maj 2024.

(Zabranjeno je preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora Radio Konjic i radiokonjic.ba, bez zatražene i odobrene dozvole za preuzimanje.
Vlasnik objavljenih materijala na portalu radiokonjic.ba je RTV Konjic dd, i portal radiokonjic.ba, osim ako nije navedeno drugačije.
Ukoliko dobijete odobrenje za preuzimanje, obavezni ste podijeliti izvorni link na informaciju koju preuzimate, tj.link na portal radiokonjic.ba)

Za preuzimanje informacija možete nas kontaktirati putem:

rtvka@bih.net.ba
+387 36 726 267

Možda vas zanima