Najbolje stihove o životu i smrti napisao je Mehmedalija-Mak Dizdar (1917 – 1971).
Nisam čitao bolje!
Ima ljudi kojima smrt ništa ne znači u kolektivnom sjećanju. Nema im kraja, jer njihovu smrt slavi put uspona od gnijezda do zvijezda.
Sredinom novembra 2006. godine (kako brzo prolaze godine!), na gradskom groblju Sutina, njegov učenik, podjednako poznati fudbaler i trener – Duško Bajević, sa suzama se oprostio od besmrtnog čovjeka, legendarnog Sule Repca. njegove oči. Srećne okolnosti spojile su ove ljude. Bliži se deseta godišnjica od kada, prolazeći pored mostarskih kafića Tropicana i Iguana, nisam imao priliku upoznati čovjeka koji je gradu i svima koji u njemu žive dao toliko radosti. Zato pišem i – sećam se!
Tokom 2013. godine izdao sam knjigu “Mostarski dragulji – za sva vremena” u izdavačkoj kući Rabić iz Sarajeva. Knjiga je posvećena književniku Predragu Matvejeviću, dramskom umjetniku Anti Vicanu, fudbalerima Muhamedu Mujiću, Ivici Ćurkoviću, Enveru Mariću, Franji Vladiću, Marijanu Kvesiću, umjetnicima Florijanu Mićkoviću, Jusi Nikšiću i Krešimiru Lediću, košarkašu Draženu Dalipagiću, rukometašici Jasni Merdan i operska diva Amila Bakšić-Tvrtković. Godinu dana kasnije, kod istog izdavača, izašla je i nova knjiga – “Mostarski dragulji i druge priče”.
Knjiga je posvećena akademiku Jakovu Peharu, muzičkim divama Lini Loose i Blaženki Cigić-Milić, legendarnom skakaču Emiru Baliću, najvećem svjetskom rukometašu Zvonimiru Serdarusiću, pjesnicima Miri Petrović i Draganu Marijanoviću i poznatim fudbalerima – Bruni Repar, Vahidu Halilhodžiću, Blažu Sliškoviću. i Predrag-Goci Jurić. Na stranicama ovih knjiga pojavili su se naučnici i pisci, umjetnici i pjesnici, poznati sportisti i veliki graditelji. Bilo je onih koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji grada. U knjigama “Mostarski dragulji – za sva vremena” i “Mostarski dragulji i druge priče” pisao sam o onima sa kojima sam mogao razgovarati. Pisao sam o živim legendama grada. Za raseljene sugrađane knjige su obišle cijeli svijet.
Oni na severu Evrope, u Oslu i Stokholmu, baš kao i oni u kanadskom Torontu i Ontariju, ili australijskim Sidneju i Melburnu, želeli su da sačuvaju uspomenu na ljude sa kojima su živeli. I na šta su bili ponosni.
Željeli su da sačuvaju dio svog identiteta. Znam da izdavač s vremena na vrijeme pravi nova izdanja i putuje svijetom promovišući ih s njima.
U razgovoru sa prijateljima i sugrađanima često su me pitali zašto ne pišem o onima kojih više nema.
Mostar je odličan izvor da se mogu baviti takvim projektima – odgovorio sam.
Opisivanje života slavnih sugrađana posao je za tim vrsnih pisaca i hroničara. Kako zaobići fudbalere Olimpije – Miroslava Brozovića, Krunu Radiljevića i Vladu Zeleniku? Umjetnici – Mirko Kuvačić, Karl Afan de Rivera, Anton Motika, Meha Sefić? Graditelji – Mujaga Komadin i Miroslav Loose? I čitava galaksija podjednako poznatih ljudi…
O nekima od njih Branimir Brana Martinac pripremio je vrijedna monografska izdanja. I oni koji se nisu našli u monografijama sa debelim koricama i tvrdim povezom zaslužuju isto.
Međutim, na nagovor mnogih, odlučio sam da napravim izuzetak. Odlučio sam jednu kolumnu posvetiti legendarnom Suli Repcu, izvanrednom krilu mostarskog Veleža i splitskog Hajduka, fudbalskom treneru, treneru i zabavljaču. Odlučio sam pisati o čovjeku kojeg pamte mostarske mahale i splitski dvorci, mostarski gurmani i dalmatinske kafane u kojima je uživao, družio se i pjevao – “Lijepe li su mostarske radnje”, a vremenom i najljepše dalmatinske pjesme.
Geza Šenaur, jedna od legendi splitskog Bilija, prisjeća se da je Sula Rebac imao cjelovečernji koncert s gitaristom dok je bio u Turskoj. Pevali smo do zore. Split nikada nije imao takvog igrača, zabavljača i šarmera kao što je Sula – uglas će vam reći svi povezani s kultnom splitskom reprezentacijom.
Zvao sam Ivicu Ćurkovića, akademika fudbala i čovjeka sa kojim se može pričati o svemu. O ruskoj i francuskoj književnosti, antičkoj i avangardnoj umetnosti, pozorišnim i filmskim produkcijama. O svemu, o fudbalu kao njegovoj životnoj filozofiji, na poseban način.
,,Dok razgovaram sa vama, u kancelariji na beogradskoj Bežanijskoj kosi, pred očima mi je fotografija FK Velež. U Mostaru je rano proljeće. Svi smo u bijeloj odjeći. Predvode nas kapiten Muhamed Mujić zvani Messi prije Mesija, Dane Prajo, Pinda Zelenika, Sula Rebac, Vlado Slišković, Mehmed Handžić, Zdravko Rodin, Zejnil Selimotić i Kruno Radiljević. To je bilo zato što je bila sezona 1960/1961. Među njima sam bio i ja, sedamnaestogodišnji dječak na debiju i prvoj utakmici za nogometni klub Velež. Utakmica je u kojoj se Sula Rebac oprostio od aktivnog igranja. Stadion je, kako mi kažemo – pun kao šipak, ćutke i sa poštovanjem posmatrao trenutke rastanka. Za mene, za dečka koji je prvi put obukao dres prvog tima i izašao pred publiku koja ne oprašta greške i osrednjost, taj događaj mi se duboko urezao u pamćenje. Možda čak i više nego kada sam igrao finalnu utakmicu Lige prvaka Evrope sa svojim Saint Etienneom protiv Real Madrida. Sula Rebac je neponovljivi fudbalski velikan. Pričao je malo o fudbalu. Danonoćno je pričao o Splitu i Hajduku, Vladimiru Beari i Bernardu Vukasu, svojim saigračima. Satima je pričao o Beari, kojem je nemoguće postići gol, ili o Bernardu Vukasu, koji je sam mogao pobijediti bilo koji drugi tim. Zanimljivo je da u splitskom navijačkom svijetu još uvijek žive legende Beara-Vukas-Rebac. Za Mostar je bio vezan posebnim nitima. Mogao je bez svega. Bez svog sela, avlije i grada – nikako! Srećom, Sula Rebac se prihvatio trenerskog posla. Trenirao je juniore Veleža i vremenom isklesao fudbalske velikane – Dušana Bajevića, Envera Marića, Jadranka-Ćelu Topića, Franju Vladića i cijeli tim za kojim je ludovao fudbalski svijet. Fudbalska karijera Sule Repca mogla je dostići planetarne razmjere, kao i mog saigrača Michela Platinija. Sula je bio vezan za grad, pjesmu, društvo i prijatelje. Konačno, veliki fudbaler, pravi dragulj, ali, podjednako, veliki fudbalski stručnjak i učitelj. S vremena na vrijeme smo se sastajali na nekim utakmicama i povodom mojih dolazaka u Mostar” – tečno govori legendarni Ivica Ćurković, poput pisca ili nadahnutog advokata, bez zastajkivanja.
Štof za Sulu, krava za Andriju
Malo je živih savremenika Sulejmana Sule Repca. Jedan od njih je mostarska legenda Čojla Semiz.
Rođeni smo u isto vrijeme, odrasli i dijelili sudbinu grada. Sjećam se Sulinih prvih koraka i svega ostalog što je postigao u svojoj bogatoj fudbalskoj i trenerskoj karijeri. Split, kao veliki mediteranski grad i njegov Hajduk, privukao je svakog zrelog fudbalera sa prostora bivše države. Istina, najbolji je pripao Hajduku. Tako je bilo i sa fudbalerima mostarskog Veleža. Nakon Sule, Boro Primorac i Blaž Slišković otišli su u Split. Nitko se sa Splitom nije slagao kao Sule. Odvezao sam ga svojim vozilom u Split. Mnogo je legendi povezanih sa životom ovog, po mnogo čemu, jedinstvenog čovjeka.
Znam da je za preseljenje u Split dobio tri metra tkanine da sašije odijelo. Štof je bio poznatog brenda Teokarović. Odijelo je sašiveno u Krojačkoj zanatskoj zadruzi po posljednjoj modi; Nešto širi reveri i dva proreza pozadi. Sule k`o Sule! Poklonio je odijelo svakome kome se svidjelo. Bilo je veliko rivalstvo između splitskog Hajduka i beogradskih klubova. Jednom prilikom u Split je došao Partizan iz Beograda sa najboljim timom. Na svakom mjestu postavljalo se pitanje – kako završiti sa takvim timom? Kako ostati neporažen? Samo su najhrabriji govorili o pobjedi. Među njima je bio i Sula Rebac. On je od uprave kluba zahtevao da ga posle utakmice, na izlazu sa stadiona, sačekaju taksista i harmonikaš. Provozaćemo se Rivom i pjesmom proslaviti pobjedu! – govorio je samouvereno. Teško je zamisliti, a posebno opisati šta je kralj bez krune doživio te večeri. Nitko nije vezan za svoj klub kao Split i Dalmacija. I danas je u svakoj splitskoj konobi, kada počnu razgovori o nogometu, Sula Rebac nezaobilazno ime.
Današnja vremena su drugačija u svemu, a posebno u fudbalu. Mladima je teško da shvate okolnosti u kojima su igrale generacije Sule Repca. Za mostarski Velež Čapljina je bila pravi rasadnik vrsnih fudbalera. Neki su otišli u Sarajevo i Zagreb, ali kod nas, u Velež, došao je najbolji izdanak. Došao je Bruno Repar, velemajstor na terenu i prefinjen gospodin u svemu. Siguran sam da grad nikada nije volio nikoga kao Bruna Repara. Kao fudbaler, a kasnije i kao obrazovan i uspješan trener, mogao je ići na bolje i sigurnije destinacije. Bruno je ostao u gradu. U to vrijeme ili nešto prije Brune Repara, u Gabeli je zablistala prava fudbalska zvijezda. U Upravi Veleža sve je bilo na nogama. Kako darovitog Andriju Ankovića dovesti u Mostar?
Njegov transfer je bio na nivou kupovine krave koju će dati njegovoj majci. Hajduk je bio nešto brži. Vjerovatno je poklonio kravu i tele i tako doveo olimpijskog reprezentativca u grad podno Marjana. Ovdje su dva vanserijska fudbalera na transfer listama vrijedila tri metra sukna i jedna krava muzara.
Predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, dragulj Mostara, fudbaler i čelnik fudbalskog kluba Velež, Suleta Repca pamti kao izuzetnog fudbalera, a još više kao trenera, pedagoga i učitelja. Pod njegovom palicom stasala je generacija darovitih fudbalera za kojima je poludeo fudbalski svet. Spletom različitih okolnosti, a pre svega interesa Crvene zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka, nisu postali šampioni bivše države. Uprkos tome, svi će reći da je generacija Sulinih učenika igrala najljepši i najzanimljiviji fudbal.
Prije nekog vremena naišla sam na knjigu dr. Ive Sivrića pod nazivom ‘Čovjek i smrt’. Kada sam zatvorio poslednju stranicu neobične knjige, stekao sam utisak da je sveštenik uma pročitao sve što je neko napisao o životu i smrti. Zanimljivi su opisi smrti mislilaca, pisaca i pjesnika – Ivana Turgenjeva, Lava Tolstoja, Maksima Gorkog, Ernesta Mullera i drugih velikih umova i duhova.
Jedan od njih piše:
,,Da postoji privatno vlasništvo na nebu, to više ne bi bilo Kraljevstvo Božje. Možemo ući u Božje Kraljevstvo kao čiste osobe bez naše imovine, dionica i nekretnina.”
Da odlučujem šta da radim, jednu livadu u božjim prostranstvima, veliku kao ona pod mostarskim Bijelim Brijem, odvojio bih i dodijelio Suli Repcu. Neka vježba tamo, u drugom dalekom svijetu, neki drugi Prinčevi, Kobile, Čele, Bake, Kulješe, Čorbe, kako su se njegova djeca iz Mostara zvala. I njemu bi to bilo običnije!
(Josip Muselimović)
SEĆANJE I Sulejman “Sula” Rebac
29. mart 1929. – 16. novembar 2006
Danas se navršava šesnaest godina od kada je preminuo Sulejman Sula Rebac, jedan od najvećih trenerskih stručnjaka u istoriji Veleža i bosanskohercegovačkog fudbala. Rođen u Mostaru, 26. marta 1929. godine, Sulejman Rebac je najveći dio igračke i skoro cijelu trenersku karijeru proveo u Veležu, s kojim je, pored sjajnih rezultata u domaćem prvenstvu, stigao i do četvrtfinala tadašnje UEFA-e. Kup. Veliki Tomislav Ivić nazvao ga je pionirom modernog fudbala u Jugoslaviji. Smatra se tvorcem čuvenog Veleževog trija Bajević-Marić-Vladić (BMV). U prilogu je tekst Josipa Muselimovića, napisan povodom desete godišnjice smrti Sulejmana Sule Rebca.
Zauvijek u našim srcima!
Kopiranje i preuzimanje sadržaja bez prethodne dozvole autora ili navođenja izvora nije dozvoljeno. Kontaktirajte nas na: media@fkvelez.ba
