15.4 C
Konjic
28 rujna, 2022

Drugi upravo čitaju

Džan Ždrale spreman za Svjetsko prvenstvo u Italiji

Džan Ždrale, član Kluba borilačkih sportova Balkan Konjic krajem...

GSS Prenj dobio donaciju vrijednu 20.000KM

Ministru finansija i komandantu Štaba civilne zaštite HNK Adnanu...

Rezultati analize uzoraka rijeke Neretve

U svim uzorcima rijeke Neretve uzetim iznad mosta Orašje...

Vlada HNK i sindikati: puno razumijevanje, dijalog i podrška

Na osnovu kontinuiranoga dijaloga koji Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u...

Pčelari Hasib i Arnela Avdić osvojili dvije zlatne i jednu bronzanu medalju

Na 17. Međunarodnom sajmu pčelarstva „Medena Tuzla 2022“ koji...

JKP Standard Konjic dobilo donaciju vrijednosti oko 500.000KM

Međunarodna saradnja komunalnih preduzeća Nastavljena je Međunarodna saradnja komunalnih preduzeća...

U Hercegovini ništa novo

„Opet bez pošiljaoca?“

„Nema ništa… al’ za tebe je“, odgovori poštar i nastavi hodati ulicom.

To je već treće po redu. Bez adresanta. Naslovljeno na moje ime. Bez adrese, samo „Konjic“.

Tu u kotlini, među brjegovima i brdima, s jedne i druge obale Neretve, pošta bi stigla primaocu i da na poleđini umjesto imena piše nadimak. Dovoljan je poštanski broj „88400 Konjic“. A ako je međunarodna pošiljka u pitanju, da stoji i „Bosna i Hercegovina“, kako pismo ne bi završilo u istoimenom selu u općini Osečina u Srbiji, ili u naselju Slovenske Konjice u Sloveniji. Ili negdje drugdje u svijetu, u nekom mjestu koje nije „s jedne i druge  obale Neretve“. Ako postoji mjesto u svijetu istog ili sličnog naziva smješteno s dvije strane rijeke koja je cigar hoda uzvodno od grada pitka, zasigurno nema Staru kamenu ćupriju koja spaja te obale!

Kameni most na svodove na Neretvi u Konjicu je poseban.

A i ako postoji negdje u svijetu isti ili sličan, nema priče koje se vezuju za ovaj konjički.

u hercegovini ništa novo
Kamena ćuprija u Konjicu

Osnova funkcija – prelazak s jedne obale na drugu, u historiji ovog podneblja nikada nije bila važna koliko čija stopa je prva kročila, čija se najduže zadržala i čija će i dalje koračati mostom. Bez puno zadrške se ovdje priča kada je most napravljen, kada porušen i kad obnovljen. Prošlost je ove ljude naučila da će prije ili kasnije sve što je ovdje napravljeno biti srušeno, te prije ili kasnije obnovljeno. Nekada se činilo da se s dragošću ruši samo kako bi se moglo obnoviti. I tako do dana današnjeg…

Dopisniku bečkih i berlinskih novina Henriku Renneru koji je u ovaj kraj zalazio nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, jedni su pričali da su most u Konjicu sagradili kršćanski kraljevi, a drugi da su to bili veziri Osmanskog carstva.

U gostionici „Car austrijski“ kod željezničke stanice u Konjicu, gdje je jedne prilike zanoćio taj zainteresirani stranac, moglo se dobro okrijepiti, ali i čuti priče koje se u isto vrijeme i podudaraju i suprotstavljaju. Čak su na jednoj, čak na drugoj strani, a kada više ne bi znale zašto su i počele, tjerale bi neki svoj pravac koji strani svijet što dođe u Bosnu moli da ostane, istovremeno sileći ga da što prije ode.

u hercegovini ništa novo
Najstarija fotografija Konjica nastala prije 1883.godine, Franz Laforest

 „Ta je li kralj Hvalimir još krajem sedmog vijeka napravio most…!?“

„Većinu kamenih mostova u Bosni izgradili su Turci! Ta ovaj naš je sagradio Ahmed-paša Sokolović?“

 „A boga ti tvog kako se prelazilo preko prije Ahmeda?“

„Plivalo se!“

Znalo bi završiti i tučom, ali bi takve razgovore u „Caru austrijskom“ najčešće prekidala gostioničarka iznoseći mezu i ponovo puneći vrčeve vinom.

Tih dana, s konca 19. stoljeća u austrijskoj i njemačkoj štampi se moglo pročitati da se u Neretvi kod Konjica nalazi „sila božija pastrmke teške po deset i više kilograma“.

Romantično divlji kraj. Takva je Hercegovina. Kraj u kojem svako sve zna, svi se poznaju i ako je vjerovati stranoj štampi – ima ribe.

Tako i poštar zna ko je Ajdin Tinjak. Ako me ne sretne na ulici ili mu se mrsko penjati na Plehu da ubaci u sanduče, ostavit će poštu kod roditelja. Ili u prodavnici gdje kupujem voće, kiosku gdje kupujem cigare… ili će me, ako bi moglo biti hitno, nazvati na viber i pitati gdje sam.

Neurednim rukopisom napisano je:

Jutro je. Zlatni prah obasjava cijelu dolinu okupanu rosom. Podsjeća me na Boračko jezero i odsjaj jutra u vodi. Danas je na jelovniku opet ista hrana. Doručak – čaša mlijeka. Primijetio sam da nema krava, ovaca, koza, a mlijeko je uvijek svježe, toplo i ima čudan ukus. Ručak –  dvije čaše mlijeka, ali ovaj put hladnog i u drugačijim čašama. Za večeru opet dobijem čašu mlijeka. Čudno… Kao i sve uostalom. U dvanaest sati idem na vožnju čamcem. Rijeka je neobična. Žuta, crvena, plava, zelena… Ali ima jedno mjesto na koje odem da se ispričam sa starim komšijom i prijateljem Tudupom. Ovdje nemam televizije, radija, novina… Možda je i bolje tako. Imam više vremena za pisanje. Čovjek zaista može napisati šta poželi u ovoj oazi mira, snova, mliječne izmaglice, šuma, vode…

*

Zove me Keno koji je tog podneva ustao raspoložen više nego obično.

Još nije jasno je li pozivatelj moj poznanik ili prijatelj. Jer s poznanikom se ovdje češće viđaš i razgovaraš, dok je za prijatelja dovoljno da znaš da ga imaš. S Kenom poznanstvujem već nekolike godine, a ne viđamo se često tako da smo i prijatelji.

u hercegovini ništa novo
Vino za prijatelje

„Znaš li ti šta je udavača?“

„Znam kako ne znam! Ona bonbonjera što kruži od kuće do kuće.“

„Eh, ostavit ću ti nešta u radnji pa pokupi!“

U radnjama u Konjicu možeš ostaviti bilo šta, za bilo koga. Može biti kakva vrijednota, kakav domaći proizvod po koji, za pazarnog dana niste stigli otići na pijacu, rezervni dio za auto, sjeme za proljetnu sjetvu, lijek, ključ od kuće… ili kao u mom slučaju  elegantno upakovana flaša vina!

PROČITAJ:   Boračko jezero: dva helikoptera Oružanih snaga BiH i jutros gase požar

Na etiketi se moglo pročitati da je talijansko. Toskana. Jedna od najznačajnijih vinskih regija u svijetu. Mora da je skupo pravo? Zovem Kenu.

„Ne znam, ja ga dobio od prijatelja iz Zagreba, a on vjerovatno od nekog…“

„Nije ga kupio?“, kažem mu kroz smijeh.

„Mislim da nije, znam ga…“, uzvrati s još više smijeha.

„Znači udavača… haj probat ću.“

„Samo pij, ja svakako sam sebi pravim vino.“

„Kako sam sebi?“. Ostao sam zatečen.

A onda mi je Keno ispričao ono što je znao o pravljenju vina. On je jedan od rijetkih u Konjicu koji ne znaju baš sve, ali ga kao i sve takve sredina tjera da sazna. Tako se odvažio da otkrije tajnu pravljenja vina. „Dobrog“, dođe tek poslije.

Samo je mentalitet ovdje ipak jači faktor od alkohola u vinu koji nas od prastarih vremena tjera da govorimo istinu, pa je po našoj somelijerskoj ocjeni vino iz konjičke kućne radinosti „vrlo kvalitetno“.

Austro-Ugari su u Konjicu uzgojili bogate nasade vinove loze. Imali su sajlu preko Neretve do željezničke stanice, gdje bi ga lagerovali a onda u vagonima transportovali do Beča, Pešte…

Utovarivši i posljednji vagon, nadničari su zadovoljno trljali ruke čekajući u redu za isplatu. Odmjeravajući kompoziciju iz gostionice tik do željezničke stanice, započinjali bi već poznate rasprave, u kojima nisu imali ništa novo ili drugačije za reći ni o Kamenom mostu niti o bilo čemu drugom. Onima najglasnijima, sunce bi označilo da je vrijeme za odlazak u vinograd i berbu…

u hercegovini ništa novo
Voćarska stanica Mostar (arhiv) vinogradi

Kada je Austro-Ugarska preuzela upravu, u Bosni i Hercegovini je bilo zasađeno brojem 5760 vinograda. U prosjeku, svaki 232. stanovnik je imao vinograd!

Sadili su se i prije, još od doba kada su Tračani iz Male Azije na mediteran donijeli vinovu lozu koju su domicilna ilirska plemena uzgajala.

Dolaskom Rimljana na ovo podneblje nastavljen je uzgoj i širenje vinogradarstva. Samo se od dolaska Rimljana i prvih pokušaja uređenja i organiziranja svih segmenata društva na području plodne zemlje Bosne, na uzgoj vinove loze prvi put počelo gledati kao na carsku aktivnost. Poslije će uzgoj te biljke biti i kraljevska aktivnost, pa sultanska, monarhistička, zatim republička, da bi danas bila samo aktivnost.

Iako smo znali da se vrijeme računa na ono prije i poslije Krista, postojala je samo jedna računica – ono vrijeme prije, kada smo pili vino da nam ugodnije prođe dan i ono poslije kada smo pili da ga zaboravimo. Bilo je ovdje od prve godine lijepih trenutaka, samo bi obično te godine berba bila loša. Pa niti nam je bilo ugodno, niti smo imali šta da zaboravimo. Miljokazi koje su nam ostavili rimski graditelji vodili su nas na mjesta na koja nismo željeli ići, mjesta koja nismo htjeli napuštati i mjesta iz kojih se nismo živi vraćali. Iako pregaženi vremenom kasnijih stoljeća, ti očuvani ostaci rimske civilizacije najbolji su epitaf svom popijenom i prosutom vinu u dolini Neretve.

Koliko je bio važan kult vina u životu ovdašnjeg čovjeka, najbolje svjedoče mladice vinove loze uklesane na stećke – srednjovjekovne nadgrobne spomenike. Sam Tvrtko, prvi i najmoćniji bosanski kralj,  je pisao o vinu koje je pio u Hercegovini. Još od njegovog vremena, kada bi jedna vojska odlazila a druga dolazila, nazdravljalo bi se sa „živjeli!“. Iako se znalo da vojska svugdje donese više smrti nego života, teško da bi bogu mio vojniku koji predaje položaj i onom koji zauzima njegovo mjesto mogao poželjeti išta drugo do života. Život za one koji su Bogu mili značio je mir, a mir se tražio i s onima koji odlaze i onima koji dolaze. Jer ovdje se nikad nije znalo kada će oni koji su otišli ponovo doći i kada će oni što su došli otići.

I danas se u Hercegovini kod izražavanja saučešća, ožalošćenima poruči „nek’ je živa glava“. Sve je dobro, dok si ti živ… Cilj je preživjeti a ne osjećati se živim. Tako nas historija nauči. Zapisana i preživljena. I prije i poslije, neka bude „živjeli!“.

Osmanlije koje u potpunosti okupiraše Hercegovinu do kraja 1482. nisu prekinule kontinuitet vinogradarske, sada se to već moglo kazati, tradicije i kulture kraja. Iako se običava reći da je iz vremena turske vladavine ostao uživalački adet u ispijanju kahve, nikada se u Bosni nije poricalo da je meraka bilo i u dobroj kapljici. Postoji tako jedna priča o bosanskom ćeifu, koja kaže kako su negdje kod mosta pored rijeke, u rano proljeće dvojica sjedila i ćeifila, kad između onih mnogobrojnih „jah“ jedan od njih, ispuhujući dim visoko reče „odnese voda malog Muju“, a ovaj drugi srknu kafu, zali rakijom i odgovori „jah, šta ćeš“. Moglo je to biti već i sedamnaesto stoljeće kada su hroničari zabilježili da se u Bosanskom ejaletu po prvi put pilo više rakije nego vina. Kada bi pojedini sultani zabranom uzgoja vinove loze pokušali  iskorijeniti konzumiranje alkohola u Carstvu, počela bi se proizvoditi žestoka pića. U inat! I tako skoro pola milenija. Iz inata se ovdje znalo i živjeti i mrijeti, pa nikome nije bilo čudno što se iz inata i pije. Tanzimatom iz 19. stoljeća ukinuta je zabrana prozvodnje i prodaje alkoholnih pića. Vinogradi u Bosni i Hercegovini o tome nisu imali pojma! Da su bili upitani, i da su mogli odgovoriti rekli bi da „nikada nisu ni znali  u kojem stoljeću daju plodove“.

PROČITAJ:   Odluka gradskih vlasti: „Šumarstvo Prenj” se zadužuje da pristupi izradi studije opravdanosti izgradnje peletare na području Grada Konjica

Omer-paši Latasu se pripisuje da je obnovio vinogradarstvo u Hercegovini, ali se već polahko naslućivalo vrijeme u kojem će berbe obavljati neko drugi. Bilo je to vrijeme kada si, sjedeći ispred gostionice na Buni, slobodno mogao ispijati izvrsno vino iz obližnjeg vinograda, gledajući u zelenilo iz kojeg vire ruševine Ali-pašinog posjeda i čekati da voda nanese malog Muju.

Austro-Ugarska je za upravljanja Bosnom i Hercegovnom odavde izvozila grožđe, a uvozila evropske manire i standarde.  I dok su puni vagoni grožđa putovali za Beč, a standardi i maniri se nosili s ustancima, niko nije ni primijetio da se u vinovu lozu uvukla filoksera. Nagrizajući lišće i korijenje vinove loze, ovaj insekt iz doline Mississippija harao je evropskim vinogradima tridesetak godina. I taman kada mu se stalo u kraj, hercegovačkim vinogradima odjeknuše pucnji koji prepoloviše uzgoj vinove loze!

„Keno izvini, neko mi zvoni, morat ću prekinuti… Za Novu godinu sam u Crnoj Gori, pa ću u povratku svratiti u Trebinje da ti ponesem pravog vina“. Kroz smijeh mu naglasih ovo „pravog vina“.

„Hajde… i dođeš mi ovo šta bi s vinom u vrijeme radnih ljudi i građana… kod nas.“ Kroz smijeh mi naglasi i „dođeš“ i  „vino“ i „radnih ljudi“ i „građana“.

Poštar. Peto po redu. Na moje ime. Samo „Konjic“…

Danas je ovdje poseban dan. Nakon vožnje čamcem idem na obližnje brdo da posmatram dolinu kako se presvlači novim cvijećem. Jedan od najljepših prizora koje sam ikad vidio. Malo mi nedostaju ljudi. Iako sam čitav život u dubini sebe htio biti sam, sada bih zaista želio nekome pružiti ruku, zagrliti ga, reći mu dobar dan. Dolina je pusta. Jedine su ptice one s kojima pričam. Ali i one su tu tri puta dnevno. Često ih molim da ostanu duže, ali one samo odlete, nestanu… Neću još dugo boraviti ovdje. Jučer su iznad doline bili tmurni oblaci. A pri dolasku ovamo rečeno mi je da je to znak za skori odlazak. Ovdje nisam imao pribora za crtanje, nadam se da ću negdje otići gdje ću moći i da crtam. Nedostaju mi ćevapi. Baklava također.

*

Sunčano novogodišnje jutro obećavalo je ugodan porodični izlet. Iz Konjica preko Jablanice, Mostara, Stoca, Ljubinja, Ravnog, Trebinja, te preko crnogorske granice u Herceg Novi i Tivat – pobratimski grad Konjica. Obnovljeno pobratimstvo koje traje još iz vremena izviđačkih smotri SIOJ-a… Ali to je neka druga priča. Kao i priča o svemu što viđoh i doživjeh na kratkom novogodišnjem porodičnom odmoru.

u hercegovini ništa novo
Sunčano jutro u Tivtu, nigdje nikoga

Da sam napravio bilješku 01. januara 2022. o radniku s benzinske pumpe na izlazu iz Konjica i šeretskom „da si nasuo prije sedam-osam sati, za razliku si sad mog’o smazat porciju u Jablanici“ i onoj s kase kada sam tražio i cigare – „kad bi moglo ikako da vrate ono da samo cigare u Bosni poskupe prvog januara, pušio bih još kutiju k’o znak zahvalnosti“…

Ili motivisan tim „smazavanjem porcije“ napisati rečenicu-dvije prolazeći pored „Sedmice“, „Maksumića“, „Zdrave Vode“, „Kovačevića“, „Gojka“, „Komadinova vrela“… o novozelandskoj vezi s Jablanicom i janjcima koji se bogobojažljivo na jednom od prostranih novozelandskih pašnjaka pitaju da li je Jablanica mit ili stvarnost.

Ili pauzi na proširenju pored Carskih vinograda u Mostaru koji su okupani prijepodnevnim suncem pričali o caru Franji Josipu, kralju Leopoldu, kraljici Viktoriji koji im, ima skoro stoljeće nagradiše žilavku i blatinu. Proširenju na koje stadoh s izgovorom da zapalim cigaru, a s namjerom da čujem tu priču o nagradama, vinarskoj i voćarskoj stanici u Gnojnicama i priču o mladiću koji je odavde otišao u čuvenu školu vinogradarstva u Klosterneuburgu, vratio se i učinio podrume Jelačić nadaleko poznatim po dobrom vinu… Morao bih pribilježiti i da su u stoljeću poslije, rijetki slučajevi da se vratio onaj ko je otišao odavde. Danas se iz Bosne i Hercegovine najčešće odlazi sa znanjem. Zašto se ne vraća, ne bi moglo stati u jednu bilježnicu.

PROČITAJ:   Helikopter OS BiH poslijepodne gasio požar na Boračkom jezeru

A tek bilješka poslije doručka u „Hanu“ u Stocu! Kakvu plejadu likova samo oživljava miris tog podneblja. Nakon prolaska ilirskih plemena prema Daorsonu i  nakon što uskom ulicom projašu srednjovjekovni vitezovi, čut ćete Ali-agu Rizvanbegovića kako s kule svoje odgovara Huseinovoj vojsci „Vi nijeste Turci, nego carske izdajice!“…

Ostavljajući iza sebe slike maslinika, vinograda, zasada duhana, duda… vozeći se kotrljavom cestom prema Ljubinju misli bi se pretakale u moguće bilješke i tražile prvo proširenje na koje bi se stalo s izgovorom. Ako uprava grada ili sami poljoprivrednici ne bi znali valjano pojasniti zašto se u Ljubinju sve manje uzgaja duhan, mogao se pribilježiti odgovor Drage Lečića iz ljubinjskog sela Žrvanj, nadaleko poznatog zmijolovca ili šaptača poskocima, kako ga zovu oni koji ga poznaju. Ako hercegovačke zmije ne znaju ili ne žele znati ništa o duhanu, možda znaju koliko ima istine u legendi prema kojoj je Leotar, planina iznad Trebinja, ogrtačem prekriveni okamenjeni div koji sjedi sa ženom, glavom naslonjenom na njegovo desno koljeno?

U bilješci od 01. januara ne bi se našlo mnogo opisa Trebinja, jer put prema crnogorskoj granici ne vodi kroz grad, ali bi sigurno stajalo – u povratku ću svratiti u Trebinje po pravo vino!

U Herceg Novom je putovanje na kratko zaustavljeno da ubacim pismo u sanduče, a onda nastavljeno prema Kamenarima i trajektu. Vrijedilo je ići prema Kotoru i produžiti put ali smo odlučili presjeći zaljev kako bi još za sunčana dana bili u Tivtu.

U Tivtu sam u hotelu „Pine“ prvi put bio prije desetak godina. Sa dvadeset i koju godinu, u društvu generacijski bliskih ljudi ili nije važna ili nemaš kada primijetiti dušu smještaja. „Pine“ je u potpunosti renoviran godinu ili dvije poslije našeg check outa, ali mi konobar nakon drugog check ina reče da je renoviranjem ustvari u potpunosti ubijena duša hotela.

Šta li tek misli o Regentu u susjednom Porto Montenegru!?

Da sam pravio bilješke 01. januara 2022. bila bi to prava građa za putopis!

*

Obećana, dogovorena, a kako ni od jednog ni od drugog ne bi trebalo bježati, posta nezaobilazna stanica pri povratku iz Tivta, Podrum „Anđelić“ u Trebinju. Porodičnu posjetu vinariji teško da ćete naći i u jednoj turističkoj ponudi, ali ako idete u posjetu majci četvero djece koja vodi porodični posao star duže od stoljeća, ono „turistički“ će postati „prijateljski“ već kod prvog „dobar dan“. Milica je direktorica vinarije. Čuđenja da je žena direktorica već su na izmaku snage u našem patrijarhalno obojenom društvu, ali kada dodate da je i prva žena vinar i somelijer u Bosni i Hercegovini, eh to isto društvo nanijet će nijansu predrasude i onog našeg ciničnog „čuj to?!“.

u hercegovini ništa novo
Berba, Vranac

Kamo sreće da ilirska groblja tu u blizini, u Gomiljanima, imaju snage pod zemlju uvući sve i jedan stereotip od kojeg je satkano današnje doba našeg hercegovačkog neba. A nakupilo ih se toliko kroz historiju da se čini kako ni sam kamen ne bi mogao podnijeti. Pa i o ženama…

Kad bi samo htjeli zaviriti u prošlost i vidjeti istinu u legendama o mladim i snažnim Ilirkama koje su bile poštovane,  nikada nam na pamet ne bi palo da danas sa rezervom slušamo priču Teute na polju vinogradarstva!

Vodeći nas kroz podrum, Milica je nesebično dijelila pasioniranu ljubav prema vinu, pričajući nam o samom procesu proizvodnje, čuvanja, temperaturi podruma, posebno dizajniranim buradima, nazivima Tribun, Mičevac, Lira… i o svjetskim priznanjima za žilavku i vranac podruma „Anđelić“ – trebinjske vinarije, suncem okupane, s najjužnijeg dijela vinske ceste Hercegovine, smještene na obali Trebišnjice, nadomak srednjovjekovnog grada, u kojoj se proizvodnja vina prenosi i usavršava s koljena na koljeno od 1894.

Nakon obilaska podruma, pakovanja (po sloganu) „vina za prijatelje“, bilo je vrijeme da se upali google maps i ponovo izađe na magistralu. Zaustavim se vrlo brzo da nazovem Kenu.

Nosim ti da probaš selekciju“, izgovorim bez pozdrava.

 „Gdje si to?“, uzvrati na prvu.

 „ Evo me… blizu Arslanagića mosta“, dadoh mu do znanja da sam u Trebinju.

 „Ee slušaj, možda im je vino bolje, ali most nije ljepši sigurno!“. Vrlo brzo smo našli konjičku frekvenciju.

 „Možda vino, možda most… ali kakvu priču bi tek ovaj imao ispričati!“

Kada o nečemu postoji trag u Dubrovačkom arhivu onda nema potrebe za cjelovečernjim raspravama o tome u gostionicama pored željezničkih stanica! Za Arslanagića most u Trebinju dakle, postoji dokaz da su ga izgradile Osmanlije, i to u šesnaestom stoljeću Mehmed-paša Sokolović. Ali ima jedna druga rasprava koju „prekida gostioničarka puneći vrčeve vinom“ – je li Arslanagić ili Perović po odobrenju sultana čuvao most i naplaćivao mostarinu?

Osnovna funkcija – prelazak s jedne obale na drugu, u historiji ovog podneblja nikada nije bila važna koliko čija stopa je prva kročila, čija se najduže zadržala i čija će i dalje koračati mostom. I tako do dana današnjeg…

„Ta jesu li Arslanagići postali od Perovića!? Onda Perovića most.“

„Ne razbacuje se tako lahko porijeklom muslimana u Hercegovini!“

„A boga ti tvog kako su se ljudi oko mosta ovdje molili prije Mehmeda!?“

„Skakali su!“

Na momente bi izgledalo da će završiti tučom, ali ovakve razgovore u bosanskohercegovačkim kafanama najčešće prekidaju visoki predstavnici i ambasadori, iznoseći na sto nove prijedloge naziva i puneći dejtonsku fasciklu državnosti.

Ovih dana, s početka treće decenije dvadeset i prvog stoljeća, u njemačkim i austrijskim medijima se može čuti i pročitati da je Trebinje „najbolje mjesto na svijetu za život nakon odlaska u penziju“.

Romantično divlji kraj. Takva je Hercegovina. Kraj u kojem svako sve zna, svi se poznaju i ako je vjerovati stranim medijima – idealana za dočekati smrt.

*

Sedmo, kako si rekao posljednje pismo iz doline koju napuštaš si počeo stihovima:

 „Čovjek prestane da osjeća smrt,

onog dana kada shvati da i dalje živi u ljudima

A pisma niz rijeku teku…“

 Nisam odmah shvatio šta moram uraditi, ali mi bi jasno kada si na kraju poručio „piši i putevi će se već pojaviti“.

 Drago mi je što sam ti pomogao da nastaviš dalje…

 PS

Ubacio sam ga u sanduče u Herceg-Novom. I drugo, što ću poslati iz Konjica adresirat ću samo sa „Zuko“. Pismonošama bi trebalo da je svejedno gdje je neko umro, a gdje ukopan.

u hercegovini ništa novo
Zuko Džumhur, Hodoljublja

Za radiokonjic.ba: Ajdin Tinjak

Možda vas zanima