Rodih se u Konjicu, gradu kog majka i sin otkriše, a konj kopitom obilježi, u gradu što iznad njega Prenj kao svjetionik stoji, moja Bosno. Nekada se bojim da ću ostati gladna konjičke pastrmke, bojim se ostati žedna i željna moje Neretve i Neretvice.
Konjic su stoljeća svih naroda što su vojevali za grumen ove zemlje bosanske i hercegovačke, od Ilira i Rimljana, do svih nacija koji su nam uzimajući slobodu davali nešto svoje. Svi su ostavili traga ovdje, od Ilira i Bogumila, do Osmanlija i Austro-Ugara. Dok gledam sve ostavštine mojih predaka što govore o našoj ljudskoj ljepoti, odlete mi misli i na šehidske nišane što govore o herojstvu mojih sugrađana.
Ovom mom ljepotanu, mom Konjicu dugujem svaku ulicu, svaki park, svaku uspomenu iz djetinjstva. Zato mu sada i pišem jednu lijepu rođendansku čestitku. Neću mu brojati godine, jer on nema rok trajanja, on ne broji godine, ne broji dane, on se svaki dan ponovo i ponovo rađa. Otac me naučio da se vežem za svoj vatan i za svoj toprak, jer je to usađena klica u našim prsima koja vremenom buja.
Moj grad je svjedok preplitanja historije, tri nacije, tri religije i jednog naroda. On je učitelj života i prekretnica puteva. Sada sam ovdje ja, a nekada su bili moji preci, moji djedovi koji su ovdje pustili korjenje.
Neretva, Ljuta, Trešanica, Neretvica, Baščica su najljepše djelo i najuzvišenija muza mog Konjica. Ne, ne pretjerujem. Da si se barem jednom ogledao u Neretvi, zauvijek bi pričao o svakom njenom kamenu i o svim njenim bojama.
Volim ja tako nekada šetati po čaršiji i „glumiti“ turistu, zastati na ćupriji i malo sluhnuti kako moje komšije pjevaju svoje stare pjesme pokraj hladne naše.
Konjic…
Konjic je više od grada.
Konjic je dom, uspomena, to je dječiji osmjeh, majčina suza. To je Pariz i Istanbul i Venecija i Prag. Ljubav, emocija, to si ti, to sam ja, to smo mi. Nekada tako uhvatim sebe u razmišljanju, da smo tako mali grad, tako mali u ovolikoj nam domovini, a ima nas svugdje po svijetu, od Amerike do Australije.
Nekada tako dok noću lutam kroz hotel mog djetinjstva, zastanem i izgubim se u onoj Zukinoj “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” I zaista od djetinjstva pamtim samo slike, pamtim prve korake po Prkanjskim mahalama, pamtim Konjičku raju koja je tek tako nailazila i milovala me po glavi, pamtim ja onu našu nekadašnju toplotu i ljudskost. Na kraju svega i mi i naša osobnost je veliki dio ovog grada, nije bitno da li to bio osmjeh ili topli pozdrav.
Moj Konjic je moja sehara, sehara svih naših velikana koji se čuvaju i njeguju kao djevojačko ruho, sehara uspomena. Konjic je više i od Starog mosta i arhitekture. On je grad u kom svakodnevno odzvanjaju zvukovi katoličkih, pravoslavnih zvona uporedo s ezanom, pozivajući na molitvu.
Satima i satima mogu perom šarati svoje misli po hartiji, satima i satima mogla bih pisati svoje misli, osjećanja, mogla bih napisati cijelu knjigu o svom gradu. I gdje god išla, šta god radila, gdje god da me gospodin život odnese i koliko god dugo živjela, ovdje ću se vratiti, ovdje umrijeti na ovoj zemlji, Konjičkoj.
Ova čestitka nikada neće imati kraja, nikada se neće staviti zadnja tačka, jer i kada nas nestane, o nama će pričati rijeka, kamen, drvo.
Sretan rođendan, grade moj.
