U Bosni i Hercegovini u toku je kampanja „Dani medijske i informacijske pismenosti“ koja traje do 31. oktobra pod sloganom „Digitalno snažni“. Kampanju organizuje Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) u saradnji s Mrežom za medijsku i informacijsku pismenost, a fokus je na ulozi medija u jačanju otpornosti društva na dezinformacije.
O ovoj ključnoj temi, koja sve više utiče na svakodnevni život, razgovarali smo sa prof. dr. Lejlom Turčilo, profesoricom na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Profesorica Turčilo na početku je pojasnila osnovne pojmove, ističući da se oni često mistificiraju:
“Mi često volimo mistificirati i pretjerano definisati neke osnovne pojmove, a oni su u svojoj suštini nešto što mi zaista i kao pojedinci i kao društvo radimo, samo je važno da osvijestimo.
Medijska pismenost
“Medijska pismenost je kvalitetna interakcija s medijima na način da znamo kojim medijima vjerovati, zbog čega imamo povjerenje u određene medije, na koji način filtriramo informacije koje dobivamo od medija, odnosno kako da vidimo širu sliku na osnovu onoga što dobijemo iz medija.”
Informacijska pismenost
“Informacijska pismenost bi negdje bila još možda jedan dodatak ili proširenje medijske pismenosti, koji nam pokušava pomoći da osvijestimo one svoje osnovne informacijske potrebe. Vrlo su važne u dobu interneta, a to je: koliko nam uopšte informacija treba? Drugim riječima, moramo li čitati svaki post na društvenim mrežama 24 sata dnevno i slično? Kakve informacije nam trebaju o našem životu i u društvu u kojem živimo i kako da, koristeći najmanje potrebnog vremena, dođemo do što kvalitetnijih rezultata.”
S obzirom na to da su mediji ključni partneri u kampanji, profesorica Turčilo je dala konkretne savjete građanima kako da prepoznaju kredibilan izvor:
“Prije svega, trebalo bi znati ko stoji iza tih medija. Znam da to nije lako svakome od nas procijeniti jer, nažalost, nemaju svi mediji impresum, odnosno podatke o tome ko su im vlasnici i ko radi u njima. Ali, već se na prvu negdje intuitivno može prepoznati: ako na nekom portalu nema apsolutno nikakvu informaciju o bilo kojem novinaru ili bilo kome ko stoji iza određene informacije, onda to nije kredibilan portal. Zatim, na koji način određeni medij prečista [obrađuje] neke informacije? Da li samo prepisuje sadržaje s drugih medija? Da li objavljuje samo skandale, senzacije, ili zaista nešto što je nama od životnog interesa i životne važnosti? Mislim da je kod procjene kome vjerovati u medijima u stvari vrlo važno napraviti tu selekciju: da li mi u stvari koristimo one medije koji nam emituju interesantne informacije ili one informacije koje su od našeg i u našem interesu. Često, zatrpani tim interesantnim, ‘light’, zabavnim informacijama, mi ne primijetimo da neke informacije nemamo, a trebali bismo da ih imamo jer su u našem interesu,” poručila je profesorica Turčilo.
Na pitanje o potrebi implementacije medijske pismenosti u nastavne planove, profesorica Turčilo upozorava na sistemske prepreke:
“Mi, nažalost, imamo toliko puno aktera obrazovanja. Trebalo bi se šesnaest različitih nivoa vlasti – kantonalnih, entitetskih, državnih – da se usaglasi prvo kako će ta strategija uopšte izgledati, a onda da na njoj zaista i rade. To je jedan problem.”
Profesorica ističe da nedostaje konsenzus čak i oko osnovnog pitanja: da li uvesti jedan poseban predmet medijske pismenosti ili je podučavati kroz obrazovni sistem u cjelini, odnosno kroz sve druge predmete, bez opterećivanja učenika dodatnim časovima.
“Druga stvar koja je, mislim, vrlo važna, to je da često vlasti, uključujući i one obrazovne, zapravo i računaju na kritički i medijski neosviještenu publiku. U smislu da je onda takvom publikom lakše manipulisati. Usudila bih se reći da mnogima zaista ni ne odgovara da imaju kritički osviještene građane, jer medijska i informacijska pismenost su zapravo samo plašt kritičkog mišljenja. E, sad, koliko nam ono treba u društvu, toliko ga i razvijamo.”
Uloga roditelja u sigurnosti djece na internetu je presudna. Profesorica Turčilo ponudila je tri ključna savjeta:
“Moj prvi savjet jeste zaista ne puštati djecu prerano u prostor, pogotovo online medija i društvenih mreža. Problem preranog suočavanja sa svim izazovima i nedovoljno razvijena svijest djece, prije svega da mogu upasti u razne zamke, najčešći je izvor problema. Dakle, prerano su tamo, previše su tamo i bez kontrole su tamo. Druga važna sugestija bi bila da ne treba podrazumijevati da to što djeca tehnički vladaju tehnologijom – mogu kliknuti negdje gdje treba i sami sebi naći neki sadržaj – da to znači da su medijski i informacijski pismena. Tehnologije se prave da budu user friendly da bi ih vrlo lako koristili, baš zato da bi se što više koristile, ali je na nama da razvijamo metode da takva upotreba bude od koristi, a ne na štetu. Treća stvar je, zaista znam da djeluje kao floskula, ali stalni razgovor sa djecom. Ne možemo kontrolisati sve uslove kada su oni na tim mrežama, ali prije svega možemo ih upozoravati na čuvenu maksimu ‘do not harm’, da ne nanose štetu ni sebi ni drugima.”
Profesorica Lejla Turčilo zaključuje s važnom porukom o pravima i obavezama:
“Učite ih da imaju pravo reći ‘neću’ ovakvu vrstu komunikacije na mrežama, da se mogu povući iz komunikacije kada im ne odgovara, da imaju pravo javiti se roditeljima i nastavnicima ako ih neko uznemirava. U tom smislu, osvještavanje djeteta da ima i svoja prava, ali i obaveze prema drugima da njima ne nanosi štetu, je vrlo važno. Često ih učimo pravima, a možda malo manje obavezama,” zaključila je profesorica Lejla Turčilo.
radiokonjic.ba
29.10.2025.
alisa@radiokonjic.ba
