U okviru manifestacije “Dani knjige Konjic '25” sinoć je u Bosanskoj sobi Narodnog univerziteta Konjic održana promocija knjige “Hazur svati, hazur je djevojka”, autora Nusreta Omerike i Džemala Jukle. Knjigu je promovisala profesorica Dijana Hadžizukić,a program su svojim učešćem obogatili učenici Prve i Druge osnovne škole Konjic svojim recitacijama i interpretacijom sevdalinke.
Knjiga temeljito obrađuje svatovske i svadbene običaje iz rodnih mjesta autora, Nevesinja i Podveležja, obuhvatajući period od 17. do prve polovine 20. stoljeća. Autor Nusret Omerika pojasnio je simboliku naslova: “Hazur, što bi u prevodu bilo ‘spremni’, jeste li spremni? ‘Spremni svati’ znači spremna je djevojka.”
Omerika je istakao da su odabrali te dvije mikro-sredine s ciljem obuhvatanja svih običaja, od prošnje pa do dolaska ruha, što je obrađeno u 12 poglavlja.
“Običaji su izumrli ili su na putu potpuno da nestanu. Sad je modernizacija u svakom pogledu i nema više onoga što je nekada bilo. Mi smo željeli da ovom knjigom sačuvamo od zaborava koliko možemo sve ono što je bilo karakteristično, pogotovo u 19. i početkom 20. stoljeća, a vezano je za bošnjačku kulturu, historiju i tradiciju.”
Knjiga, ilustrovana sa oko 70 historijskih fotografija, po prvi put donosi i neke od pjesama koje do sada nisu evidentirane, a koje su zabilježene od još uvijek živih ljudi iz tog područja.
Iako su svadbeni običaji danas manje bogati tradicijom, Omerika ističe jednu pozitivnu promjenu:
“Ono što je bolje jeste da su djevojke u prilici da biraju sebi svog saputnika. Nekad su to ipak činili roditelji, ne pitajući puno djevojke, i to je nešto što je moglo da izazove i tugu, i žal, i sjetu, pa čak nekada i neke neželjene postupke.”
Džemal Juklo, koautor knjige, naglasio je posebnosti šerijatskog vjenčanja u to vrijeme. Juklo dodaje da je mlada u takvim slučajevima svog izabranika prvi put vidjela tek po dolasku u njegovu kuću, iako ističe da su običaji, za razliku od nekih drugih tradicija, bili bogatiji i da je to vrijeme nosilo posebnu težinu.
“Sami čin šerijatskog vjenčanja isto je i danas aktuelan, odnosno sličan. Ipak, za razliku od, naprimjer, pravoslavnih i katolika, u to vrijeme kod Bošnjaka vjenčanja su uglavnom rađena bez prisustva mlade i mladoženje, što je danas čudno. To su obično radili kod šerijatskog sudije, a obavili su predstavnici familije jedne i druge. Mlada i mladoženja nisu bili prisutni na vjenčanju. I bio je taj mehr i sve ono što i danas čini šerijatsko vjenčanje. Običaji dolaska na svadbu dosta su se promijenili, ali čini mi se da su tada ili u to vrijeme bili puno bogatiji.”
Promotorica, profesorica Dijana Hadžizukić, naglasila je da knjiga predstavlja važan doprinos proučavanju i pamćenju običajnih praksi na prostoru Hercegovine, te služi kao dio kulturnog pamćenja Bošnjaka.
“Cilj je bio sačuvati od zaborava pjesme i običaje koji su se prakticirali u bošnjačkoj sredini sve do polovine 20. vijeka. Rukopis, pored detaljnog opisa svadbene ceremonije, sadrži i veliku zbirku lirskih pjesama, brojne fotografije, kao i bogat rječnik manje poznatih riječi,”poručila je profesorica Hadžizukić.
Knjiga je tematski podijeljena na poglavlja koja prate sve faze svadbenog događaja, od ašikovanja i prosidbe do samog vjenčanja.
Pjesma “Trepetljika trepetala”, koja je najduže odoljela zaboravu i koja se i danas pjeva kao tradicionalni doček mlade u svadbenim salonima, sinoć je dobila posebno izvođenje. Učenici Druge osnovne škole, Ahmed Memić i Lemana Poturović, interpretirali su je u prepunoj Bosanskoj sobi.
Autori su se na kraju složili da tradicija i običaji, iako davni, i danas u nama bude snažne emocije. “To dovoljno govori da svi to negdje u svom kodu posjedujemo i da se negdje tu prepoznamo i da je to u stvari dio nas,” zaključili su autori.
radiokonjic.ba
21.10.2025.
alisa@radiokonjic.ba
