SEZONOM IZA NAS SMO NAČELNO ZADOVOLJNI

Za početak, osvrnimo se na sezonu iza nas kad je riječ o Omladinskoj školi “Muhamed Mujić”. Kako biste je ocijenili? Možete li napraviti neki presjek sezone?

Mislim da prošlom sezonom možemo biti načelno zadovoljni. Naravno, ne potpuno zadovoljni jer se desio kiks u kvalifikacijama juniora za povratak u Premijer ligu. Međutim, kadeti i juniori su se prvi put plasirali u Elitnu ligu, dakle među šest najboljih ekipa u državi. Kadeti su završili kao treći, što je veliki uspjeh. Da smo u zadnjem kolu uspjeli pobijediti Sarajevo, bili bismo drugi, no nakon velike borbe izgubili smo rezultatom 2:1 od ekipe koja je kvalitetom zaista odskakala od konkurencije. Juniori su s velikom prednošću od 17 bodova osvojili svoj rang takmičenja, ali su se, potkraj prvenstva, stvari počele razvijati tako da je konačni uspjeh bilo teško očekivati.

Najprije se desio transfer našeg najboljeg strijelca Dženita Hajdarevića, koji je u prvenstvu postigao 14 golova, u Francusku. Za klub je to, s obzirom na odštetu koju smo dobili, dobro, ali je ekipa njegovim odlaskom svakako bila značajno oslabljena. Ajdin Drina, naš najbolji juniorski igrač, zapažen je od strane tadašnjeg šefa stručnog štaba Feđe Dudića, pružio je odličan nastup u onoj pobjedi protiv Sarajeva na Koševu i potpisao je profesionalni ugovor s Klubom. Tarik Šikalo, kojim je Dudić bio oduševljen tokom priprema u Turskoj, također je odigrao nekoliko utakmica za prvi tim i potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Uspio je, protiv Borca u Banja Luci, zabiti i svoj prvi prvenstveni gol. Nakon desetak treninga s juniorima, Adin Bajrić je također postao član prvog tima. Činjenica da su trojica naših junior zaigrali za prvi tim Veleža je svakako veliki uspjeh, naročito uzevši u obzir da su Drina i Šikalo prošle godine bili takozvani ulazni juniori.

Dakle, juniori nisu igrali najviši rang takmičenja, ali su za prvi tim ipak zaigrala trojica igrača, što je uostalom i najvažnija svrha rada Omladinske škole. Naročito uzmemo li u obzir da su treneri prvog tima bili jako zadovoljni njihovom kvalitetom, spremnošću, tehnikom i fudbalskom inteligencijom.

Međutim, desilo se da nam je na proljeće otišao Hajdarević, potom smo, u martu, zbog povrede koljena, ostali bez Rahimića, koji nam je u tom sastavu bio udarna igla, pa smo ostali bez dvojice standardnih stopera, Abaze i Glamoča, koji se nakon povreda nisu vratili treninzima. Bajrić je doživio povredu na utakmici prvog tima u Banja Luci, tako da je utakmice kvalifikacija odigrao nakon samo dva treninga, tako da, prirodno, nije mogao biti onaj igrač od kojeg se očekivalo da praktično nosi ekipu u tim susretima. Šikalo je dobio poziv u U-19 reprezentaciju, s kojom je išao u Bugarsku.

No, putovalo se autobusom, u putu su mu stradala leđa, tako da nije mogao igrati ni utakmicu za nacionalni tim, što mu je teško palo, a zbog povrede je sada i prvi tim uskraćen za njegove usluge. Drina se, pak, povrijedio na prvoj utakmici u Vitezu, tako da je revanš odigrao pod terapijom. Za Hajdarevića u međuvremenu nismo uspjeli naći adekvatnu zamjenu, tako da smo kvalifikacije odigrali s četvoricom kadeta na terenu i još četvoricom-petoricom na klupi. A pritom smo igrali protiv jedne zaista dobre ekipe, iako je neupućeni možda i potcjenjuju, no riječ je o privatnoj školi fudbala u koji se ulaže stvarno mnogo za naše prilike i čiji juniori su plaćeni igrači.

U Omladinskoj školi “Muhamed Mujić” ste već nešto duže od godine. Kako biste, nakon tog perioda, ukratko sagledali situaciju?

Mogu reći da sam u principu zadovoljan. Uveli smo puno novih stvari u rad škole. Počevši od samog fizičkog održavanja prostorija, preko činjenice da sad imamo fizioterapeuta, pa do same struke gdje sad, naprimjer, imamo dvojicu trenera golmana. Naročito sam zadovoljan samom radnom atmosferom, međusobnim odnosom trenera, jer sve se zaista radi uz dogovor, jasan plan i konkretnu pripremu ne samo svake utakmice već i svakog treninga, te disciplinom koja vlada u školi.

U trenerskom kadru je došlo i do nekih promjena?

Jeste, jer to su normalni procesi i to jednostavno mora biti tako. Trenerski kadar se uvijek može i treba unapređivati. Klub, što je jako važno, ulaže i u stalnu edukaciju trenera. Naravno, budući da te edukativne programe finansira klub, treneri koji ih pohađaju su ugovorom vezani za klub. Općenito, mogu reći da se zbilja vodi računa o svemu, o svakom treneru i, naravno, o svakom djetetu koje je član Veležovog omladinskog pogona.

Kako stoje stvari u pogledu infrastrukture? Može li se uskoro očekivati i pomoćni trener s prirodnom travom, koji bi nam svakako trebao?

To u ovom trenutku nismo u stanju realizovati. Trenutno radimo još dvije svlačionice, jer treba imati na umu da s nama treniraju i djevojke iz Emine, da dijelimo i teren i svlačionice, tako da zasad želimo unaprijediti uslove u tom pogledu. Radimo i takozvani boks za osnovnu obuku s visećim loptama, i preostalo je još da se postavi umjetnu travu. Što se tiče izgradnje još dva pomoćna terena, o čemu se razgovara, nadamo se da ćemo čim prije biti u mogućnosti da uđemo i u taj projekat. To su, međutim, ozbiljna ulaganja koja zavise od finansijskih mogućnosti samog Kluba.

SVIJET FUDBALA VIŠE NIJE ISTI

A sada nešto čega se naprosto moramo dotaknuti: određeni prigovori kako je među prvotimcima omladinskih kategorija, navodno, premalo lokalne djece. Kako to komentarišete?

Prije svega, a mislim da je svakome dovoljno starom i iole upućenom, više nego jasno da se svijet fudbala općenito u posljednjih par decenija drastično promijenio. Konkretno, fudbal je postao ozbiljan i veliki biznis. Veliki evropski klubovi, iz višemilionskih gradova i s moćnim i bogatim omladinskim školama, koje u svoje škole ulažu ogromne svote novca, puni su mladih igrača iz cijele Evrope, Južne Amerike, Afrike, Azije… Dovoljno je uzeti kao primjer čuvenu Ajaxovu omladinsku školu fudbala. Pogledajmo koliko je u prvim sastavima njihovih omladinskih ekipa domaćih igrača, koliko ih je iz samog Amsterdama a koliko stranaca koji dolaze od kojekuda, od Evrope, preko Azije i Afrike, do Južne Amerike.

Često se povlače te paralele sa nekadašnjom Veležovom omladinskom školom, definitivno dobro poznatom u bivšoj državi, a čiji ste izdanak uostalom i sami, pa nam, naročito s obzirom na Vaš puni uvid u trenutno stanje, možete svakako reći mnogo više o takvim poređenjima. Koliko su ona uopće umjesna i smislena?

Gotovo da je nemoguće vući neke paralele s tim vremenima. To je kao porediti nekadašnji i današnji Mostar, ondašnji i današnji Velež, ovu i bivšu državu. Sve su to poređenja bez realnog uporišta, a valjda je suvišno i objašnjavati zašto je tako. Svi dobro znamo da je Velež nekada bio dijete cijeloga grada Mostara, pravo čedo Hercegovine i svi hercegovački klubovi su jednostavno gravitirali Veležu, bili njegove svojevrsne ekspoziture i vrela talenata. Zaista mnogo uspješnih igrača, koji su u našem klubu ostavili dubokog traga, došli su iz tih sredina. Vahid i Salem Halilhodžić, Momo Vukoje, Marko Čolić, Slobodan Mrgan, Dragan Okuka, Vlado Ćutuk, Aco Ristić – i bolje da ne nabrajam dalje jer bi predugo trajalo a opet bih mnoge ispustio – nisu rođeni Mostarci, ali to tada nikoga nije bilo briga niti se nekoga ticalo zauzimaju li ti igrači možda mjesto nekom Mostarcu.

Kvalitet je bio jedino mjerilo. Doduše, svi su oni bili Hercegovci, a Velež se naprosto doživljavalo kao klub cijele Hercegovine, čiji je centar i najveći grad upravo Mostar. Ako neko, uostalom, smatra da mu to što je po rođenju Mostarac daje neku vrstu prednosti nad drugima, bilo to bavljenje fudbalom ili bilo kojim drugim poslom, bolje da se suzdržim od komentara na takva razmišljanja.

Planovi Omladinske škole, naročito kad je riječ o tekućoj takmičarskoj sezoni?

Plan je da s pionirima i kadetima pokušamo ponovo izboriti Elitnu ligu, dakle na kraju sezone biti među prvih šest i time igrati takozvanu Ligu za prvaka. Ove godine ćemo imati i puno više problema, jer iz 2006. godišta imamo svega četiri-pet igrača, tako da u kadetskoj konkurenciji igramo s mlađim igračima, što je u tom uzrastu ogromna razlika. Tim momcima je to, međutim, odlična prilika za razvoj i stjecanje iskustava. Zasad smo, od 15 mogućih, osvojili 9 bodova.

Pioniri su dobro počeli, iako smo eto doživjeli poraz od Leotara u prošloj utakmici, ali mislim da ekipa posjeduje kvalitet i da će rezultati biti još bolji. Što se, pak, juniora tiče, jasno je da je cilj ponovo pokušati izboriti plasman u Premijer ligu. Trener Samir Merzić je preuzeo juniore i s uvjerljivom pobjedom u Tomislavgradu u utakmici prvog kola smo dobro otvorili sezonu. Ostvariti taj cilj svakako neće biti nimalo lako, i zato će nam vjerovatno trebati i nova pojačanja. Problem je i to što se ekipa kroz ligu pomalo uspava, jer prošle sezone izgubili smo samo sedam bodova a osvojili sedamdeset i sedam, ali eto, na kraju u razigravanju nismo uspjeli, iako su tome kumovali i oni pehovi odnosno povrede o kojima sam govorio.

Probali smo dati dodatnog iskustva ekipi i kroz prijateljske utakmice s juniorskim premijerligašima, no sve to na kraju nije bilo dovoljno. Nadam se da će ove sezone biti bolje, naročito budući da smo doveli i neke nove igrače na deficitarne pozicije. Naravno, onoliko koliko je to bilo moguće, jer igramo Federalnu ligu koja nije dovoljno atraktivna.

ČINIMO SVE DA OLAKŠAMO DJECI I RODITELJIMA

Javni poziv za upis u Omladinsku školu “Muhamed Mujić” je još uvijek otvoren. Kakav je odziv do sada i šta bi trebala biti glavna motivacija djeci i njihovim roditeljima da pristupe Školi?

Pa mislim da bi samo ime Velež ovdje u Mostaru trebala biti dovoljna motivacija. Barem ja tako to vidim i tako doživljavam Velež. Inače, proširili smo bazu na 2011. i 2012. godište, a sada to radimo i za godišta 2013. i 2014. Javilo se već pedesetak djece, što je jako dobro, jer uzmimo u obzir i to da smo i infrastrukturno ograničeni, tako da nalazimo termine za treninge i na Kantarevcu i školi u Zaliku. Moram naglasiti – a to mogu reći kroz svoje kontakte s ljudima iz omladinskih škola širom naše zemlje ali i u Hrvatskoj i Srbiji – da uvijek postoji i određeni problem u samom pristupu i stavu nekih roditelja. Mi, naprimjer, gledamo da oslobodimo roditelje bilo kakvih troškova za turnire na koje se pozivnice plaća, tako da učestvujemo samo na onim turnirima koje sam klub može finansirati ili gdje Velež bude pozvan zato što je organizatorima čast ugostiti naš klub. Roditelji su dakle, baš kao u ona vremena kad sam ja bio omladinac, oslobođeni tih troškova.

Nismo čak ni povisili iznos članarine, koja u privatnim školama iznosi 50-60 KM dok je kod nas još uvijek 30 KM. Cijenimo činjenicu da roditelji ionako troše na prevoz dovodeći djecu na trening u Vrapčiće. Svakako da bi bilo mnogo lakše kada bismo mogli trenirati u samom gradu, gdje bi većina djece sami mogli doći na trening, ali zasad je tako kako jeste. Ti omladinski turniri su inače vrlo često postali svojevrstan biznis samih organizatora, a onda to stvara dodatne probleme. Jer ako roditelj treba platiti 200-300 KM za učešće na turniru, prirodno je da se onda javlja i nezadovoljstvo ako njegovo dijete nije u prvoj postavi na utakmici i tome slično.

Zato i nastupamo samo na onim turnirima čije troškove snosi sam organizator, poput nedavnog u Sarajevu za pionire i kadete ili turnira na Vlašiću. Dakle, najvažnije nam je da treneri mogu birati igrače prema kvaliteti istih a ne zavisno od platežne moći njihovih roditelja. Selekcija i njeni kriteriji su uostalom bazična stvar.

Postoji li još nešto vezano za rad naše Omladinske škole što vas ovaj put nismo upitali, a smatrate važnim za reći ovom prilikom?

Mislim da je važan iskorak i to što smo zabranili našim mladim igračima rad s privatnim trenerima, jer uvjeren sam da im Velež može pružiti sve što im je potrebno za njihov pravilan razvoj i napredak. Jer, ne mogu postojati dvije ili tri filozofije rada i pristupa razvoju mladih igrača. Temelj je da postoji jedan pristup i jedinstveno trenersko usmjerenje. Objektivno, roditeljima se od ljudi koji vode nekakve privatne treninge nerijetko “puni glavu” kojekakvim poluinformacijama, pa i neistinama, koje na kraju samo mogu dovesti do problema u odnosima roditelja sa samim klubom. Jer, bez obzira šta se ljudima ovdje i ondje priča, stvarnost je samo jedna, i to je dokazana fudbalska istina: igrača se ne može napraviti – igrač se rađa. Baš kao što se neko rađa sa sluhom za muziku, slikarskim ili glumačkim talentom. A na školi je da taj talenat brusi, usmjerava, podučava ga vještinama koje su neophodne za njegov valjan razvoj i nadograđuje ga kroz ispravan, planski i kontinuiran trening sa dobrim i školovanim trenerima.

A ako se ustanovi da mladom igraču treba dodatni i individualni rad, dobit će ga kroz klub. Jasno mi je da to stvara nezadovoljstvo kod nekih ljudi koji se individualno i privatno bave radom s djecom i tome slično, ali naš pristup radu s mladim igračima je jednostavno takav, jer ga smatramo jedinim ispravnim i ne mislimo ga mijenjati pod bilo kakvim pritiscima.

Moram naglasiti još jednu, vjerujem jako važnu, stvar: trenirati fudbal je nešto prelijepo, ali istovremeno u određenom smislu često i pomalo surovo za mlade ljude u odrastanju. Od tridesetero djece, naprimjer, koju trener ima na raspolaganju, on za utakmicu bira njih šesnaest uz dvojicu golmana. Ostali ostaju na tribinama. I jasno je da će biti tužni, razočarani, donekle demotivirani… Ali selekcija mora postojati, drugačije ne ide. I kada djeca igraju za školske timove, ne igra cijeli razred nego njih petorica-šestorica, kad igraju “na male” na ulici, igraju po trojica, a ostali gledaju i navijaju. Selekcija, dakle, uvijek postoji, a naročito mora postojati u klubu. Za nas je važno utvrditi koja djeca će naviše opravdati činjenicu da oblače Veležov dres, i to je ispred svega drugog. Uostalom, i u moje vrijeme bivali smo selektirani sa ondašnjih turnira mahala, pa bi od nas 150 koji smo se našli na spisku, u Veležovim omladinskim ekipama na kraju završilo tek dvadeset ili trideset dječaka. To je u fudbalu tako i ne može biti drugačije.

Svako dijete se na nekom nivou može, naravno, baviti fudbalom, ali mi smo Velež i naš glavni interes je odabrati najbolje koji će ponijeti naš dres. Dodamo li još tome pristup nekih roditelja, kojima je, pošteno govoreći, najvažnije da igra upravo njihovo dijete, makar Velež izgubio 5:0. U suprotnom, ako njihovo dijete ne zaigra, isti ti će i nakon pobjede prigovarati i unositi nemir i lošu atmosferu na kojekakve načine. A to je zaista tužno, nepošteno prema ostaloj djeci naravno, a prije svega prema interesima i dobrobiti Veleža što bi, čvrsto vjerujem, moralo biti ispred svega ostalog. I moram zaista naglasiti da je Velež fudbalska institucija i isuviše veliki klub  da bi se osvrtao na bilo čije povrijeđene sujete, upise, i to često nepostojećih imena, po društvenim mrežama i tekstove po nerelevantim internetskim portalima. Takvo što nam ustvari samo daje dodatnog motiva da istrajemo na svom putu, pa je donekle čak i korisno.

Jer zbilja ne vidim zašto bi bilo kome dobronamjernom smetao skauting djece iz drugih sredina koji je nešto najnormalnije, naročito u modernom fudbalu. Kome i zašto bi ta djeca smetala? Evo, naprimjer, Amar Milak i Haris Jogunović, naš Mostarac, kvalitetni igrači i momci, potpisali su profesionalne ugovore, a još su praktično kadeti, ali vežemo ih za klub želeći ih sačuvati za budućnost, da nam se ne bi ponovile greške kakve su se ranije dešavale, recimo sa Salčinom. Jer menadžeri već zovu roditelje takvih talenata nagovarajući ih da pređu u neke druge klubove. S nekoliko mladih igrača, za koje vjerujemo da su budućnost Veleža, potpisali smo stipendijske ugovore. Skauting je, naprosto, isuviše važan.

Uzmimo zagrebački Dinamo kao primjer i upitajmo se zašto su tako uspješni, od pjetlića do prvog tima? Pa zato što imaju izvanredan skauting. Zato što pronalaze talente diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, po Mađarskoj, Južnoj Americi i kojekuda. Slično je i kod nas, u Sarajevu ili Zrinjskom, recimo. Ko to danas, naprimjer, igra u Zvezdi? Koliko je tu Beograđana, iz jednog višemilionskog grada? A koliko afričkih fudbalera? Fudbal je danas veliki biznis, a skauting jedan od njegovih temelja. Naravno da bismo svi mi bili presretni da lokalni igrači čine većinu tima, ali svi odlično znamo da to danas nije moguće ako imamo iole ozbiljnije ambicije. Menadžeri su danas prisutni na skoro svim utakmicama mladih kategorija.

Pa nama se već nakon prve Milakove utakmice javilo par menadžera koji su ga htjeli voditi dalje. Svi toga moramo biti svjesni, a naročito roditelji djece koja se bave fudbalom. Ustvari, moram otvoreno reći, ne rušimo mi nikakve snove djece, kako nam neki prigovaraju, jer to bi bilo okrutno i pretužno, nego se tu prije i uglavnom radi o snovima i neosnovanim ambicijama nekih roditelja. Štaviše, djeca su u tom smislu neuporedivo realnija i, ako hoćete, poštenija. Pustite djecu da sama odaberu prvi tim za utakmicu, što naši treneri ponekad i rade, ili da odaberu ekipu svog razreda za školski turnir, i ona će, skoro nepogrešivo, odabrati najbolje među sobom. Ukratko, sve te kuloarske priče o “našoj djeci” su deplasirane.

Postoji samo Velež i njegovi igrači. I svako ko obuče, za nas sveti, Veležov dres, nosi ga časno, pošteno i daje u njemu najbolje od sebe, za nas je pravo dijete Veleža, pa rodio se on u Cernici ili na drugom kraju svijeta. Sve ostalo su, najblaže kazano, potpuno promašene priče.

fkvelez.ba

mostarski.info