back to top
18.3 C
Konjic
19 Maja, 2024

Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro…

   Posljednje mjesto za Kilimandžaro…

Mjesec dana pred polazak

Uzbuđena sam. Dugo mi je to bila želja… Konačno! Letim iz Beograda 06. februara…

****

Desi se takva, loša godina, jednom u deset godina naiđe takav ciklus, i  pored svih napora prinosi budu manji –pojasnili su u izjavi za medije iz trebinjskog Podruma „Anđelić“, dodajući da je posljednja loša godina po rod grožđa u cijeloj Evropi bila 2014.

„Nema veze, opijat ćemo se stihovima Tina Ujevića“, odgovaram na poruku vlasnici spomenute vinarije dok stojim kod spomenika Marku Maruliću u staroj jezgri grada Splita, na trgu ispred palate nekadašnje patricijske obitelji Milesi. Ko su bili ti Milesi, odakle su došli i imaju li danas živih potomaka, ne znam. Znam samo da su iz odaja skrivenih baroknom fasadom tokom 17. i 18. stoljeća mogli posmatrati živopisnu sliku tržnice na trgu na koji su žene iz okolnih sela donosile voće i prodavale.

Ugodnog i neobično toplog januarskog jutra 2024. na Voćnom trgu nema ni žena, ni voća, niti se obrisi lica članova plemićke obitelji pojavljuju na prozorima… Tek poneko promaršira trgom nestajući u jednoj od uskih ulica Dioklecijanove palate, ili u obližnjoj pekari sa svježim kiflama i drugim pecivima. Otac hrvatske književnosti, Marulić, jedino je društvo tog jutra. Niti žuri. Nit’ je gladan.

Talijani su za vrijeme okupacije Splita u Drugom svjetskom ratu Marulićevo ime na prednjoj strani promijenili u Marco Marulo, a ime autora tog brončanog remek-djela Ivana Meštrovića uklonili potpuno, čitam na internetu članak o spomeniku. Pa da, trebalo je sačekati da Evropa ponovo prestane biti „kuća samotna u kojoj Zločin spi“, kako je, sveveremeni Krleža pisao u „Proljeću hiljadu  devet stotina i osamnaeste“, da „jablanovi prestanu visjeti ko obješeni“, i da posljednja okupatorska čizma napusti to područje te da radni narodi i građani iz pepela grade novu Jugoslaviju. Na sreću, novi spomenik nije trebalo ljevati ponovo,  dovoljno je bilo obnoviti natpis Marko Marulić, a umjesto spomena Meštorvića utisnuti Ujevićev „Oproštaj“ (?). Kažem na sreću jer metal je (na žalost) bio potrebniji juguslovenskim fabrikama naoružanja („burad crna šuti i ludilo zri“)!



blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

„A oni piju ova jeftina vina… po 2-3 eura… i dobro im“, priča mi konobar na rivi o Indijcima koji tokom sezone dolaze raditi u Hrvatsku.

„Bore se k’o lavovi, rade… šalju pare familijama… Sad su ća, vratiće se idućeg misica. A i mi radimo do 14. siječnja pa zimska pauza… nema svita“, pojašnjava mi.

Ako mu je vjerovati, s vinom nemaju problema, ali hranu znam da ne prihvataju. Nepalci na privremenom radu u mom Konjicu, u Bosni, su se (lavovski!) borili da probave burek, sarmu, ćevape… ali je poslodavac na kraju, s drugog kraja svijeta morao dovesti i kuhara!

  • Dobro, daj mi Korlat Merlot, to mi je doktorica propisala dvije čaše dnevno, kažem šeretski zatvarajući crni ohabani menu!

Vino sjajne, tamno crvene boje, njegovano u hrastovim bačvama i  Zbogom, o Marule! podstiču milione neurona koji kolaju moždanim vijugama da stvaraju fiktivne slike koje vode nekakve svoje unaprijed izgubljene ratove. Sa stvarnošću. U kojoj jesmo. Ne proživljenoj. Koja je bezopasna. (Trebalo bi da je tako.) Koja nezgodnim udarcem u glavu može biti zaboravljena. I osuđena! Na mutne slike u glavi, nejasno izgovorene riječi, mirise koji podsjećaju, dodire na koje tijelo reaguje, poznat zvuk. Je li se desilo? Ili je i to bilo zamišljeno. Unaprijed izgubljeni ratovi se vode s novim svijetom! Našim. Divljim. Okrutnim. Prokletim. Svijetom koji će biti naše sutra. Onako kako ga zamišljamo a ne kakva će stvarnost zaista biti. I tako ukrug. Još od vremena prvog koji je mislio.

  • „Imam budalastu ideju!“, javljam se Džani koja početkom februara ide u ekspediciju na Kilimandžaro.

„Ali ja ne znam pisati!“, odgovara mi ekspresno. Džana nije nepismena naprotiv, doktorica je s višegodišnjim iskustvom i uskoro ide na specijalizaciju.

  • „Znam da ne znaš. Ne znam ni ja. Ali šteta da ta tvoja avantura ostane na storijima i lajkanju“, odgovaram entuzijastično s obale mora dok hvatam zimsko sunce na rivi,  Džani koja se fizički i psihički priprema za uspon na najviši vrh Afrike.

Znamo se dugo. Poznajemo vrlo kratko. Dijelimo istu strast prema planinama. Ona je kao i ja zaljubljena u njih. Nisam toliko često na planinarskim stazama ali, kada zakoračim uživam u svakom pedlju nesitražene divlje ljepote. Iskustvo me naučilo da je markiranim putem mnogo lakše popeti uspon, kao i da skretanje sa staze može značiti avanturu koja će promijeniti otkucaje srca…  Za razliku od mene Džana duže sanja o neosvojenim vrhovima i duboko vjeruje da će im kad-tad biti blizu… Neki su snovi već ostvareni. (Neke je možda i prestala sanjati.) Hrabro se prepušta mašti koja je odvede u pustolovinu… Kao što je hvatanje posljednjeg mjesta za Kilimandžaro…

„Pa… dobra ideja“, odgovara mi Džana s prihvatanjem.

Odlično! To će biti pravi izazov! Završavam razgovor optimistično, prepuštajući melanholiji da ponovo preuzme uzde i zajaše na ustalasanom moru misli.

Dakle, „još od vremena prvog koji je mislio“….

****

Sutra se vraćam kući. U Konjic. Pitoreskni grad na Neretvi obasjan hercegovačkim suncem i zagrljen bosanskim planinama. Za nas koji smo rođeni i odrasli u njemu to je mjesto kojem se vraćamo i polazna tačka za sve puteve kojima želimo kročiti. (Logično. Bespotrebno lirski obojeno.) O hvale vrijednom gostoprimstvu, ljudima, klimi, prirodi… treba prepustit onima koji nas posjete da pišu. Mada, ne postoji grad kao objektivno određena cjelina. Postoji grad za dijete, grad za učitelja, grad za putnika namjernika, grad za arhitektu, grad za penzionera, vjernika, pjesnika,  prostitutuku, grad za vojnika… U konačnici, grad iz legende koji je nastao na mjestu gdje je konj desnom prednjom kopitom udario u zemlju, grad iz vremena dok su još vile i čarobnjaci obilazili ovaj svijet. Mjesto na kojem se sastaju sjever i jug, gdje nit’ je toplo nit’ hladno…

Petnaest dana pred polazak

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Dok nisam otišla na planinu Prenj nisam znala da je Konjic najljepši grad koji sam vidjela. Ustvari, da bi upoznao neki grad trebaš osjetiti njegovu prirodu, hladnoću njegove rijeke… ljepotu i surovost njegove prirode.

Znam i ne znam šta me sve očekuje… Mada, cilj nikada nije sam vrh, nego put do njega. Ljudi koje upoznaš na tom putu su cilj.  

Na planini upoznaješ karaktere. Tu ljudi pokazuju svoje slabosti, mane, vrline… Pokazuju čistog sebe. Biće koje je spremno pomoći, koje voli i treba pomoć. Nema glume, maski, zaštitnih zidova… A ako ih i pokušaju staviti, izgraditi brzo padaju.  

U planini se čovjek ne dokazuju drugima nego samom sebi. Tu pomjeraš svoje granice, testiraš svoju snagu, izdržljivost, jačinu uma… Pobjeđuješ sebe!

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Put na planinu je samo tvoj. Hoćeš li odustati na pola ili nastaviti i osvojiti vrh zavisi od tebe. U oba slučaja ćeš dobiti tapšanje po ramenu. Ipak, samo smo ogoljeni stranci u ekpediciji na krov Afrike, zar ne?

Ovo nije samo moja priča.

U našem mjestu kad se spremaš na neki put s tobom se sprema porodica, prijatelji, istomišljenici, zaljubljenici u iste stvari, u putovanja… Sprema se čaršija! S tobom strepi, uživa i slavi. Koliko samo srce treba da u njega stane sva poželjena sreća koju Konjic daje svojim putnicima!

Na prijemu u gradskoj upravi dajem obećanje da će se grb Konjica zavijoriti na Uhuru. I hoće, vrlo brzo! Bliži se dan polaska…

****

Izreku kako je „kućni prag najveća planina“ na internet prostranstvima najčešće se pripisuje nobelovcu Ivi Andriću. Na nekim mjestima i franjevcu Ivanu Frani Jukiću ili nekim drugim autorima, ali u izvornom „Putopisu“ stoji da je narodna. A otkud i kada je došla među narod i koja jedinka iz gomile je prva izgovorila  „putniku je najveća planina kućni prag“, nije znano.  

Ljudi našeg podneblja sačuvali su do danas priče starih Ilira prema kojima ulaz u kuću čuva zmija pod pragom. Sačuvali su mitove kako prag dijeli dva svijeta – nesigurnost i sigurnost, vanjski svijet i unutrašnji mir…  A iz kulta „Velike Majke“ koji se širio provincijama Rimskog Carstva podučeni su o značenju prelaska iz tame u svijetlost. Poslije drugog stoljeća i prvih osvajača, sve više je bilo simbolike u kućnom pragu (i planinama) i sve teže se moglo razaznati pravo značenje svjetlosti a sve lakše se upadalo u vrtlog balkanske tame. Monogo lakše nego što je bilo odvažiti se i preći prag. Mada, ljude u Bosni bivstvovanje uči da ga češće moraju braniti. Stoga ne čudi da se lahko odvaže i preći ga… Ne zbog straha gdje će zakoračiti nego zbog slutnje koga će zateći na kućnom pragu kada se i, ako se vrate. Prokletstvo podneblja, opisali bi sopstvenu sudbinu andrićevski. Kada sa 15 čitamo „Na Drini ćuprija“ vidimo ljude koji prave most. Kada pročitamo sa 25 mislimo da jasnije vidimo Bosnu. Sa 35 razumijemo zašto ljudi odlaze iz nje. Sa 45 kada budemo čitali, uvjerit ćemo se da čovjek ovdje ne može u miru čitati pedeset godina…

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Šaljem Elmi poruku. „Kupljene karte, družimo se početkom marta u Istanbulu!“.

Elma već desetak godina živi u Turskoj. Rođena i odrasla u Konjicu… Naša. Mila. Draga. Odgovara mi da se raduje druženju i da će se javiti za desetak dana kada dođe na kratki odmor u Bosnu.

Vidimo se u Konjicu! Šaljem smajli i srce kao što obično i radim s prijateljima koje volim.

****

Rim ću posjetiti do kraja godine (Baš da vidim te rimske pragove!). U Istanbul putujem za nešto više od mjesec dana (Zanima me jesu li njihovi pragovi posebni kako se pričalo po Bosni.). U Beču sam bio (Pragovi isti k’o kod nas. Austro-ugarski rekao bih…).

Sedam dana pred polazak

Čitam Snjegove Kilimandžara, jer nema bolje prilike nego sada.  Na put neću nositi knjige jer hoću da budem u tom svijetu i u tom momentu, svjesna i prisutna a ne da lutam po tuđim svjetovima.

*

Visina snježnog prekrivača na vulkanskom krateru koji dominira granicom Tanzanije i Kenije ovisi o godišnjem dobu. Za uspon na njegovu najvišu tačku Uhuru (5895 m) i posmatranje jednog od najljepših izlazaka sunca na cijeloj planeti treba šest dana.

„Sedam!“. Ispravit će navedeno iskusni planinarski i turistički vodiči.

Jedan dodatni dan je potreban za aklimatizaciju jer je Kilimandžaro planina s najvećom visinskom razlikom na svijetu!

„I Bog je šest dana stvarao svijet a sedmog je odmarao!“, reći će sholastik.

„U kraterima Kilimandžara?!“, upitat će cinik.

„Vrlo moguće“, odgovorit će idealist.  

Krater Ngorongoro, kao neizostavna tačka u kilimandžarskoj ekspediciji poznat je i kao „kolijevka života“ jer, naučnici na tom mjestu pronađoše najstarije ostatke Prvih Ljudi.

(Ti nisi bio tamo. Ti si stvoren među posljednjima. Nije bilo ničega. Samo ona. Gola i preplašena. Pijesak joj je prekrivao nago tijelo. Nije se pomjerala. Ili nije mogala ili nije znala kuda da ide. Stajala je i nespretno pokušavala zakloniti lice boreći se sa zracima sunca. Ništa drugo nije se naziralo u momentima kada bi savijenog tijela i ispod ruku uhvatila pogled ka daljini… Vrisnula je! Eho je odzvanjao provalijom iz koje je izišla. Okrenula se bojažljivo i pogledala nad jamu. U utrobi zemlje je još uvijek odzvanjao ženski krik… Sunce dugo nije zalazilo. Činilo se kao da noć ne postoji uopće. Pogled u daljinu joj je kovitlao misli da sunce nema iza čeg da zađe. Možda je to tako ovdje, pomišljala je. A onda je na drugoj strani ponora, ugledala njega. Prekrivenog pijeskom. Skrivajući lice od sunca izvijao se. Nag i preplašen. U prvi mah je nije primjetio…)

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Danas na zemlji Prvih Ljudi živi četrdesetak hiljada pripadnika plemena Masai.

****

Kako je ubijanje lavova zabranjeno, mladići iz Masai plemena vrebaju da „kralj životinja“ napadne njihovu stoku, te ga ubijaju, prelazeći tim obredom iz mladalačke u odraslu dob.

****

Krajem januara 2024. godine naučnici s Bio Rescu instituta, organizacije za spašavanje ugroženih vrsta, objavili su vijest o „prvom uspješnom prijenosu embrija kod nosoroga“.

Prva trudnoća nosoroga putem in vitro oplodnje mogla bi spasiti sjevernog bijelog nosoroga, vrstu čije se posljednje dvije živuće jedinke nalaze u jednom od prirodnih rezervata podno Kilimandžara.

Dva dana pred polazak

Izlazak iz zone komfora je strašan! Tek sada sam svjesna koliko sam vezana za materijalne stvari. Šta ako zaboravim ovo ili ono? Provjeravam još jednom spisak. Ovaj drugi. S multivitaminima, b-complexom, magnezijumom, sušenim voćem… Šta će mi kupaći kostim?! Treba. Ne znam? Gdje su mi upute? Vreće za spavanje treba da budu za -10. Lokalne kartice se mogu uzeti u Arushi… Nema signala iznad kampa Horombo… Utičnice su britanske, sa tri pina… Kako ću u prirodi preživjeti bez struje, bez interneta… Bez kisika! Dvije noći nisam mogla spavati. Šta ako i ovo što sam spakovala ne stigne na vrijeme!? (Nemoj negativno misliti!) Što je meni ovo trebalo!? Umjesto da negdje odmaram, ležim, uživam, pijem koktel… Lijepa moja sigurna kuća i grad! Znam svaki kamen i krivinu na putu…

Kakvi će biti ljudi s kojima trebam provesti dvije sedmice!? …

****

Mirza mi šalje link njegovog posljednjeg teksta objavljenog na Al Jazeeri Balkans.

„Doviđenja Holandiji, pozdrav Bosni“, u kojem piše o povratku u Sarajevo nakon trinaest godina provedenih u Amsterdamu. Piše mi da pakuje stvari koje će ponijeti u Sarajevo. Namještaj ostavlja, ali je ličnih stvari toliko da mu ne mogu stati u dvije automobilske ture.

„Naručio sam kamion, pa sam odahnuo jer će stati i roštilj, a i sva odjeća, obuća, igračke i ostalo“, piše mi nastojeći zadržati pozitivan duh u mukama s pakiranjem.

Kakvo će to tek putovanje da bude! Mislim na životnu odluku da se vrati… Ohrabrujem ga.

Vidimo se u Konjicu! Šaljem smajli i srce kao što obično i radim s prijateljima koje volim.

Polazak

Svaki put kad krenem na putovanje vrati se onaj lijepi osjećaj smirenosti i zadivljenosti činjenicom koliko je planeta prelijepa i raznolika. Upoznala sam ekipu s kojom se penjem na vrh. Svi su raspoloženi, entuzijastični, prijatni i uopće nemam problema što sam krenula sama. (Ohrabriješ se.) Putovanje jeste moje, ali i zajedničko. Pozdravljaju nas i žele sreću svi. Od taksiste do stjuardese. Neko s tugom u očima jer misli da je opasno i da se nećemo vratiti. Neko sa sjetom iz nekih svojih razloga. (Možda misli da je za njega kasno, da je propustio nešto za šta više nema vremena.) Neko sa znatiželjom. (Ne odlučuju se ljudi na takve pohode svaki dan…) Ja znam da sam sretna što sam danas ispred ekrana za predaju prtljaga na kojem piše Istanbul. Za dva sata ću stajati ispred ekrana na kojem piše Adis Abeba, i na kraju Tanzanija. Birala sam da danas budem ovdje i osjećam da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.

*

Ja jedino još volim unukovinu, zemlju djece moje, još neotkrivenu, u najdaljem moru, nju tražim i k njoj brodim na svojim jedrima… Džana mi je jedne prilike rekla kako je odustala od Nietzschea. Možeš odustati ali i dalje u tebi ostaje skriven i rob i tiranin, zar ne? U ljubavi ženinoj ima nepravde i sljepila protiv svega onog što ona ne ljubi. Pa i u svjesnoj ljubavi ženinoj ima još uvijek kolebanja i munje, i noći pored svjetlosti.

„Kad budeš u prilici pitaj žene iz plemena Masai jesu li sposobne za prijateljstvo ili znaju samo za ljubav?“

Prvi dan

Afrika.

****

U burnu prošlost komada današnje tanzanijske zemlje utisnute su stope prastarih bušmanskih plemena, Bantu naroda, perzijskih emigranata Širaza, arapskih trgovaca, portugalskih moreplovaca, njemačkih društava za kolonizaciju, britanskih upravljača… i sve što danas čovjek može pročitati o Saveznoj Republici Tanzaniji zvuči kao nastojanje da se dokuči nedokučivo i odgonetne zagonetno.

Priče o zemlji po kojoj se prosula lava prije više miliona godina proizvod je nečijeg poimanja vremena, mjesta, ljudi… Čovjek je obdaren razumom ali mu nije data moć da vidi, čuje i zna ono što su oni prije njega vidjeli, čuli, znali. Naučio je živjeti s tim. Istina je tek, ono što izgovori da bi se osjećao bolje. Onome koji saznaje istinu ostavljeno je na volju kako će se osjećati…

A ionako se istinito uvijek može pretvoriti u laž…

Prema dostupnim podacima Kilimandžaro su prvi put popeli 5. oktobra 1889. Hans Meyer (Njemačka), Jonas Kinyala Lauwo (Tanzanija) i Ludwig Purtscheller (Austrija). Ostale su zapisane riječi njemačkog geologa Mayera da je otkriveno i kršteno „do sada nepoznato – najviše mjesto u Africi i cijelom Njemačkom Carstvu“.

Prema legendi, sin kralja Salomona i kraljice Sabe, Menelik bio je prvi čovjek čija je noga kročila na sam vrh Kilimandžara…

Ali ko još vjeruje u legende!?

Oni poslije nas će jednog dana pričati priče prema kojima je nakon najvećeg svjetskog sukoba, vođenog do tada neviđenim oružjem poraženi njemački car Vilhelm prepustio Istočnu Afriku Britancima na upravljanje. Oni maštovitiji će dodati da su „oblaci crveni“ letjeli, „snijeg se talio“ a „ljudi gorili ko baklje nevidljivom bogu“… Samo odabrani će znati da se sve zbilo u „Proljeće hiljadu devet stotina i osamnaeste“!

Značenje, niti porijeklo samog imena Kilimandžaro se sa sigurnošću ne zna. Smatra se da vodi porijeklo od svahilijskog „kilima“ što znači „planina“ i riječi „kičagga njaro“,  što bi u slobodnom prevodu značilo „bjelina“.

Ime najvećeg vrha manja je nepoznanica i „Uhuru“ se prevodi kao „sloboda“.

Vezuje se za vrijeme kada je Tanzanija („zemlja s nevjerovatnim prirodnim ljepotama“) sticala nezavisnost od Britanskog Carstva.

Pobijedila je sloboda! Povikat će neko tog 9. decembra 1961.

Bio je to početak novog traganja za idealima koji će se tražiti u prahu i pepelu nekih budućih pokoljenja kao opravdanje za ništavilo.

****

Žene na ulici nose voće u korpama na glavi. Ananas?! Ne vidi se jasno iz auta. Naš vodič nam objašnjava da je to uobičajen dan na uličnim trgovima gdje žene prodaju voće.  Oduševljena sam onim što vidim iz vožnje do hotela! Ovakve prizore je do sada bilo moguće vidjeti samo u emisijama Nacionalne geografije. (Ili na Voćnom trgu.) S druge strane ulice žena u ljubičastoj košulji i s bijelom maramom na glavi, predivnih crta lica, skrušeno sjedi na ivičnjaku. Širi osmijeh, stidljivo otkrivajući biserno bijele zube i maše. Nama prolaznicima. Pored nje je razigrana djevojčica u šarenoj haljini. Ispred njih je posuda za sitan novac. Vodič, ovaj put s manje razigranosti u glasu, objašnjava da ovdje ima mnogo i takvih uobičajenih dana… (Kao i bilo gdje drugo na svijetu.)

Šaljem ti snimke!

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...

Deset dana prije povratka

Sloboda.

****

„Slobodna duša je rijetka pojava, ali znaćeš  kad je vidiš – jer se osjećaš dobro, jako dobro, kada si blizu nje ili s njom.“

(Charles Bukowski)

****

Upoznala sam divne ljude. Vojnika iz Helsinkija, medicinsku sestru iz Ciriha, Jovanu iz Kraljeva… Zanimljivi ljudi. Zanimljive priče… Dijelimo zajedničku ljubav – planinu. O politici i ratovima ne pričamo. Osim ako nam vodiči iz Masai plemena ne počnu pričati o svojim. To nam je interesantno…

****

„BobyTours“ je Tanzania Safari Specialists.  Lokalna agencija koja članove ekspedicije nakon doručka i provjere opreme vozi do Nacionalnog parka „Klimandžaro“ na kraju sela Marangu.

****

Dalje nastavljamo pješke kroz tropsku šumu u kojoj žive kolobus majmuni i raste kilimandžarska ljubičica. Danas se penjemo do Mandara koliba. Već idućeg dan naš cilj je na hiljadu metara višoj koti – Horombo kamp. Tu smo na 3600m. U oblacima. S vjetrovima. Tako nam govore…

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Sedam dana prije povratka


4000 m.

****

Koliko me putovanje od x hiljada koraka mijenja? Kakvu dijagnozu će mi postaviti planina? Hoću li se plašiti onog što budem vidjela u ogledalu? …

Na 3000 metara sam! Ponestaje mi kisika. Hvata me panika. Dišem duboko. Jedva. Želim da pobjegnem! Borim se sa sobom. Strah me. Vodim unaprijed izgubljeni rat!? Prekidam borbu razgovorom s djevojkom pored sebe. Pitam je kako diše? Kaže „super“.

„Hvala Bogu ovdje ima puno više kisika i lakše je nego dolje!“

To je njen način da dobije rat. Prećutala sam. Njena „ratna taktika“ mi je odagnala misli od poraza. Mada… mogla sam ležati na nekoj plaži i uživati… Bar bih imala kisika! Što mi je ovo trebalo!?

****

Kaže profesor John Kaag u Planinarenju s Ničeom da čovjek u planini gdje je vazduh razrijeđen i čist, a tlo hladno i oštro, budi čežnju da i sebe usavrši na isti način – tanak, čist, hladan i oštar. Znam da lekcije o perfekcionizmu, grandioznosti planina, asketskim idealima i težini povratka u nizinu, trenutno ne pomažu Džani. Čak šta više, vraćanje na „arhiviranog“ Nietzschea i to, na pola puta do vrha Afrike, na kraju napornog dana, kada se aklimatizira na 4000 mnv… čista je provokacija!

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Ali nema veze, bit će zabavno prisjećati se kada sve prođe.  

(Kao što je zabavno prisjećanje na sve što još uvijek nije prošlo.)

****

Kiša je počela da pada. Preumorna sam. Umotana u toplu vreću pijem čaj od đumbira. Toliko sam sretna da imam osjećaj kako mi atomi sreće izlaze kroz pore kože. Prije nego utonem u san, pokušat ću napraviti novu bilješku…

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Povratak

Lav.

****

Šaljem posljednji e-mail Ajdine. Takav je bio dogovor kada si se javio sa „budalastom idejom“. Možda ti ipak nisam trebala propisivati dvije čaše… Ali bilo je zanimljivo, priznajem!

Moje putovanje još nije gotovo. Sad je 4 i 34 ujutro. Nastavljamo ka vrhu… Uspon četiri sata vertikalom… Kao da se penješ na Osobac, Pajinom stazom, samo jedno dvadeset puta duže! I teže. Ispod glasa izgovaram „nikad više na Kilimandžaro!“. Znam da će taj osjećaj nestati kada prođe umor ali…

„Putopisna igra“ završava ovom porukom…

Za ostatak priče – Vidimo se u Konjicu!

Šalje smajli i srce, kao što obično i rade prijatelji koji se vole.

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

****

blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...

Ajdin Tinjak;  februar/mart 2024


blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...
blog: posljednje mjesto za kilimandžaro...
Blog: Posljednje mjesto za Kilimandžaro...

(Zabranjeno je preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora Radio Konjic i radiokonjic.ba, bez zatražene i odobrene dozvole za preuzimanje.
Vlasnik objavljenih materijala na portalu radiokonjic.ba je RTV Konjic dd, i portal radiokonjic.ba, osim ako nije navedeno drugačije.
Ukoliko dobijete odobrenje za preuzimanje, obavezni ste podijeliti izvorni link na informaciju koju preuzimate, tj.link na portal radiokonjic.ba)

Za preuzimanje informacija možete nas kontaktirati putem:

rtvka@bih.net.ba
+387 36 726 267

Možda vas zanima