Zbog nesretnih okolnosti (autogol protiv Barcelone na Nou Campu), morao je napustiti Santiago Bernabeu i nakon samo godinu dana preći u Osasunu.
Španski mediji nisu imali milosti za stasitog Kragujevčanina, koji je odmah po završetku karijere odlučio da se povuče iz javnosti i pronađe mir u rodnom Ilićevu.
Nakon 30 godina šutnje, odlučio je da otvori dušu novinaru Anadolije i otkrije najzanimljivije detalje iz svoje bogate karijere:
- I dan danas ne razumem kako sam postigao autogol protiv Barselone. Neko je centrirao sa desne strane, golman Jaro je najavio da će izaći po loptu, ja sam loše postavio glavu i umesto da je izbijem u korner, ona je završila u mreži. Cijeli stadion je skandirao moje ime u pežorativnom smislu i to je najbolniji trenutak u mojoj karijeri. Moja priča sa Realom se tu definitivno završila, jer je nakon utakmice predsjednik Mendoza insistirao na treneru Tošaku da me više ne stavlja u tim. Čak je u nekim intervjuima aludirao da sam namjerno postigao autogol, vjerovatno pod pritiskom javnosti. Nisam gubio nadu i dolazak Radomira Antića na kraju sezone je nekako uspeo da me vrati iz mrtvih.
Njihova saradnja u Realu nije dugo trajala.
- Požalio sam se Antiću da od dolaska u Madrid nisam imao normalne pripreme. Dao mi je dvije sedmice da se spremim i obećao da ću odigrati sve utakmice do kraja sezone. I bilo je tako. Preporodio sam se i u dva navrata sam izabran za idealan tim španske La Lige. Dogovoreno je da odigram posljednju utakmicu u dresu Reala u pretposljednjem kolu prvenstva protiv Barselone. Pobijedili smo 1:0, bio sam među najboljima na terenu, a domaća publika me je ovacijama uputila u svlačionicu. To je bila najbolja moguća satisfakcija za sve što sam doživio pod vodstvom Tošaka, Di Stefana i Kamača. Kasnije sam kao član Osasune postigao gol za Real, čime sam takođe bio veoma zadovoljan, bez obzira na ubedljiv poraz u tom meču – priseća se Spasić burne karijere u madridskom velikanu.
Istakao je da je Ivica Osim bez sumnje najbolji trener s kojim je radio u karijeri.
- Kod njega je svaki detalj bio na svom mestu i tačno se znalo šta je čiji zadatak. Dokazao je da reprezentaciju ne čini 11 najboljih igrača u zemlji, već grupa momaka koja najbolje odgovara taktičkim zamislima selektora i koja besprekorno funkcioniše kao tim. Imao je maksimalno poverenje u mene čak i u periodu kada sam isključen iz prvog tima Reala. Zvuči neverovatno da od mog debija protiv Švajcarske u avgustu 1988. nisam propustio nijednu utakmicu u dresu sa državnim grbom. Ukupio sam 30 nastupa u samo tri godine i bio sam jedan od rijetkih koji je odigrao svih 480 minuta na Svjetskom prvenstvu u Italiji. A onda sam zbog žutih kartona izostavljen sa spiska za duel sa Austrijom u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i nikada više nisam pozvan u reprezentaciju – rekao je Spasić.
