I – kao Avdo. Kalajdžić. Čovek koji je uvek “negde”. Kako priliči i dolikuje. U svojoj jedanaestogodišnjoj igračkoj karijeri poigrao se sa gotovo svim majstorima 70-ih i 80-ih – a nije ih nedostajalo – pa je njegova igra često bila pod najvećim povećalom “stručnjaka” sa tribina. Od toga je bilo otprilike isto toliko punoljetnih muškaraca u Mostaru. Jer, bez obzira na sve, uvijek je bilo teže vikati na dirigente i umjetnike, nego na one kojima je u opisu posla pomoći. Halb je u njemačkoj pomoći, a Avdo je bio upravo to, pola, pomagač što bi rekle Sportske novosti, pa je Avda bio predodređen da ispravlja greške drugih. Pri tome bi se svakako dogodilo da bi ponekad i sam pogriješio, što bi tribuni dočekali s negodovanjem. Negdje početkom osamdesetih igralo se pod Bijelim Brijegom, otvaranje proljetne sezone, kiša je natopila teren, lopta jedva ide po njemu, rezultat 0-0. Nedostaje samo prljava ručka, i tri asa u školi za koje nisi rekao roditeljima, i sutrašnji roditelj, pa da depresija bude potpuna. Kada je Avdo zamahnuo da, četvrti put zaredom, sredi situaciju i šutne loptu daleko od šesnaesterca Veleža, ona se, teška vodom, jedva otkotrljala pola metra, a neka vrsta tera sa stajališta istoka na Bijeloj Brijeg je zavapio: “Okle Kalajdžić u fudbalu, jesi li se ikada zabrinuo!?”
Kako to, zar nije logičnije da su ga konzervisali? Okolo lim, iznutra bijel, kako bi rekla stara poslovica. Da, nikad nam nije nedostajalo smisla za humor na sopstveni račun, i nikada nismo živeli bez uverenja da ono što je naše možda nije ni zasluženo. U svemu tome, Avdin položaj nije bio nimalo lak, ali je on to riješio na svoj način. Odigrao je punih jedanaest sezona u crvenom dresu, čak 287 utakmica, 11 golova, dio tima u obje pobjede u Kupu Jugoslavije: protiv Želje 1981., svih devedeset minuta, i protiv Dinama 1986. na klupi. Kao što smo rekli – Avdo je uvijek tu. I, uglavnom, na pravom mjestu. Još dvije sezone u Bursi, pa opet u Mostar. Poslije rata, okupljanje, i Avdo je, naravno, opet tu – uvijek uz Rođene. Pored kratkih epizoda o reprezentaciji, najbolja je ona u kojoj je bio pomoćnik Vladi Jagodiću u mladoj, U 21 selekciji. I na terenu i pored njega – svaki put kada čovjek ugleda Avdu, sa onim nepogrešivim rumenom na licu, obuzme ga suštinska radost. Pravi i postojani ljudi uvijek nose sa sobom vedrinu i vedrinu. I pomalo zabrinut da lopta, kada treba da proleti preko cijelog terena, ne ostane negdje u lokvi u blizini kaznenog prostora, odakle uvijek postoji opasnost od primljenog gola. Danas je na klupi pored Osima i gradi nove asove za dres petokraka. A ti momci sigurno imaju šta da nauče od njega. Prije svega, kako voljeti klub, i kako se sa njim penjati do zvijezda, ali i kako je to kad moraš prolaziti kroz blato, krizu i razne probleme.
A tamo, na balu ili u kali, Avdo je uvijek “negdje”. Stabilan kao klisura. Čovek iz tvrđave. Odan vojnik kluba. I otuda radost kada ga vidimo. Takvu radost, valjda, osjećaju navijači Manchester Uniteda kada vide Roya Keanea, ili u Stuttgartu kada se pojavi neko od braće Forster, Karl Heinz ili Bernd. Tako bi trebalo da bude. Avdo je za nas ono što su oni za njih.
Jer mi smo Avdini, Avdo je naš.
Ahmed Burić
